Talačka kriza u Budjonovskoj bolnici

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Jump to navigation Jump to search
Teroristički prepad na Budjonovsk

Organizator napada Šamil Basajev za vrijeme pregovora 19. juna 1995
Lokacija Grad Budjonovsk u Stavropoljskom kraju, prije svega Gradska bolnica
Datum 14 - 19. jun 1995
Meta policija i civilno stanovništvo
Vrsta napada napad vatrenim oružjem na policiju i civile, uzimanje talaca, egzekucije u svrhu zastrašivanja
Oružje lako pješadijsko naoružanje, pretežno automatske puške i mitraljezi
Mrtvih 147
Ranjenih 415
Počinitelji 195 [1] pripadnika paravojnih formacija Čečenske Republike Ičkerije na čelu sa Šamilom Basajevom
Branitelji pripadnici vojnih, paravojnih i policijskih snaga Ruske Federacije

Talačka kriza u Budjonovskoj bolnici, također poznata i kao Teroristički akt u Budjonovsku, zbila se od 14. do 19. juna 1995. godine, za vrijeme Prvog čečenskog rata, u gradu Budjonovsk u Stavropoljskom kraju Rusije, te predstavljala jednu od najspektakularnijih akcija paravojnih formacija Čečenske Republike Ičkerije, čiji se ishod često tumači kao velika čečenska pobjeda i prekretnica u dotadašnjem sukobu.

Basajev je akciju izveo nekoliko mjeseci nakon što su ruske snage uz velike žrtve uspjele zauzeti Grozni i druge veće gradove, ali nisu uspjeli neutralizirati čečenske snage koje su koristile gerilsku strategiju, izazivajući brojne žrtve među ruskim snagama. Cilj akcije je bio prenijeti rat na teritoriju same Rusije, odnosno izazvati žrtve i osjećaj nesigurnosti među samim stanovnicima Rusije te tako potaći dodatni politički pritisak za završetak sukoba. Basajev i njegove pristaše su u tu svrhu zaplijenile ili na drugi način nabavile nekoliko kamiona i automobila sa oznakama ruske policije, te su prešli granicu Čečenije i došli u Budjonovsk, grad sa oko 60.000 ljudi koji se nalazio oko 110 km sjevernije.

Basajevljevi ljudi su oko podneva stigli pred gradsku policijsku stanicu koju su na prepad zauzeli, pobivši većinu policajaca. Nakon toga su, povremeno nasumice pucajući po civilima, zauzeli zgradu gradske uprave gdje su izvisili čečensku zastavu. Nakon što su zarobili nekoliko desetaka civila, okupili su ih oko zarobljene cisterne sa gorivom prijeteći da će ih dići u zrak, te ih koristili kao živi štit; tako stvorena kolona, kojoj su pod prijetnjom priključivali slučajne prolaznike, je stigla do Budjonovske centralne rajonske bolnice. Tamo su se Basajevljevi militanti utvrdili čekajući reakciju ruskih vlasti. Prema različitim procjenama, u bolnici su pod sobom imali između 1500 i 3000 talaca, uključujući najmanje 150 djece i veliki broj majki sa novorođenčadi.

Basajev je ruskim vlastima poslao ultimatum u kojima je zahtijevao da ruske snage odmah počnu povlačenje iz Čečenije, da Rusija otpočne mirovne pregovore sa Čečenskom Republikom Ičkerijom, te da se ruskim i stranim novinarima dozvoli pristup bolnici kako bi mogli izvještavati o događajima; u suprotnom je prijetio likvidacijom talaca. Ruske vlasti ispočetka nisu odgovorile, dijelom zbog toga šoka koji je tako drska i spektakularna akcija izazvala, a dijelom zbog toga što je predsjednik Boris Jeljcin išao u Kanadu na samit država G7; tamo su njegovi kolege, uključujući američkog predsjednika Billa Clintona osudili Basajevljev čin kao teroristički, ali također javno sugerirali da krizu riješi mirnim putem.

Sljedeći dan je oko 20 sati Basajev ubio prvog taoca. Kada se novinari, koje su ruske vlasti obećali, nisu pojavili u dogovoreno vrijeme, Basajev je ubio još 5 talaca, slučajno ih odabravši iz mase. Novinari su se tek kasnije pojavili, te omogućili da svoje zahtjeve prenosi i široj javnosti. Nakon dan pregovora, ruske vlasti su odlučile krizu prekinuti antiteroističkom akcijom u kojoj su sudjelovali pripadnici specijalnih jedinica policije, Unutrašnje vojske i FSB-ove elitne Alfa grupe. Akcija je započela 17. juna u 5 sati ujutro i ubrzo se pretvorila u krvavi fijasko; militanti su, vješto koristeći taoce kao živi štit, nanijeli specijalcima gubitke i zaprijetili potpunim krvoprolićem; u akciji je spašen tek 61 talac.

Ruski premijer Viktor Černomirdin je bio prisiljen preko telefona pregovarati sa Basajevim. Na kraju je pristao na njegove zahtjeve, odnosno službeno objavio prekid vatre u Čečeniji i formiranje izaslanstva koje će sa čečenskim predstavnicima započeti pregovore o trajnom mirovnom rješenju; također je pristao na Basajevu i njegovim ljudima dati slobodni prolaz, odnosno omogućiti im da se nesmetano vrate u Čečeniju; Basajev su kao jamstvo zadržali 123 talaca, 20 novinara, 3 zastupnika Državne dume i još nekoliko lokalnih službenika koji su se dobrovoljno javili kako bi zamijenili svoje zarobljene sugrađane. Basajev je potom došao u selo Zandak na granici sa Dagestanom gdje je pustio taoce, a potom došao u selo Dagro gdje mu je ukazan herojski doček.

Prema službenim podacima, prilikom napada na Budjonovsk je ubijeno 129, a ranjeno 415 civila (od kojih je 18 naknadno podleglo ozljedama); među ubijenim civilima je bilo 105 talaca (iako su neke kasnije procjene navodile 166). Poginula je također najmanje 11 ruskih policajaca i 14 vojnika, te 3 pripadnika Alfa grupe. Basajev je izgubio 11 svojih ljudi; njihova tijela su, u skladu sa sporazumom, kasnije hladnjačama dopremljena u Čečeniju radi pokopa. U Budjonovsku je preko 160 zgrada bilo uništeno ili oštećeno. U Rusiji je 22. juna proglašen dan nacionalne žalosti.

Političke i propagande posljedice su predstavljale potpuni trijumf za čečenske separatiste i potpuni debakl za Jeljcinovu vladu, za koju se ispostavilo ne samo da nije u stanju riješiti "čečenski problem", nego je i pred očima domaće i svjetske javnosti iskazala potpunu neodlučnost i nesposobnost, prvo dozvolivši "sačici ekstremista" da praktički zauzme cijeli jedan grad i uzme hiljade talaca, potom izazvavši dodatno krvoproliće prilikom neuspjelog pokušaja spašavanja, a na kraju i dodatno poniženje kada je kapitulirala pred njihovim zahtjevima. Ruska Državna duma, u kojoj je tada većinu imala nacionalistička i komunistička opozicija, je Černomirdinu sa 241 glasa "za" i 72 "protiv" izglasala nepovjerenje, ali je taj čin, s obzirom na ustavne odredbe i podređenost izvršne vlasti predsjedniku bio simboličke prirode; fijasko su svejedno svojim položajima platili vicepremijer Nikolaj Jegorov, ministar unutrašnjih poslova Viktor Jerin i direktor FSB Sergej Stepašin (iako će potonji brzo biti rehabilitiran, dobivši za nekoliko godina mjesta ministra unutrašnjih poslova i premijera).

Napad na Budjonovsk je bio najspektakularnija čečenska akcija takve vrste, iako ne i posljednje masovno uzimanje talaca. Početkom sljedeće godine su militanti pod vodstvom Salmana Radujeva izveli prepad na rusku bazu u Dagestanu, koji se na kraju pretvorio u sličnu talačku krizu, koja je također završila uspješnim čečenskim izvlačenjem.

Basajev je sedam godina kasnije, prilikom Drugog čečenskog rata, pokrenuo sličnu, još ambiciozniju i spektakularniju akciju čiji je cilj bila sama Moskva, ali koja je imala sasvim drukčiji rasplet i efekt na dalji tok sukoba. Tokom istog sukoba su Basajev i oko 30 sudionika akcije poginuli, a preko 50 bilo uhapšeno od ruskih vlasti i osuđeno na dugotrajne zatvorske kazne.

Izvori[uredi - уреди | uredi izvor]

Vanjske veze[uredi - уреди | uredi izvor]