Bitka u Jarišmardiju

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na navigaciju Idi na pretragu
Bitka u Jarišmardiju
Segment Prvog čečenskog rata
Datum 16. april 1996
Lokacija Jarišmardi, Čečenija
Ishod odlučujuća pobjeda čečenskih separatista
Sukobljene strane
 Rusija  Čečenska Republika Ičkerija
Flag of Jihad.svg Strani dobrovoljci
Komandanti i vođe
Flag of Russia.svg Pjotr Terzovec Flag of Jihad.svg Ibn al-Hatab
Flag of Chechen Republic of Ichkeria.svg Ruslan Gelajev
Snage
vjerojatno oko 200 nepoznato
Žrtve i gubici
76 poginulih[1] nepoznati

Bitka u Jarišmardiju (rus. Бой у Ярышмарды), također poznata i kao Šatojska zasjeda, se zbila za vrijeme Prvog čečenskog rata, 16. aprila 1996. godine u mjestu Jarišmardi južno od Groznog, glavnog grada Čečenije. Ona je započela kada su koloni oklopnih i drugih vozila koja je činila 2. bataljon 245. motorizirane streljačke pukovnije ruske vojske zasjedu postavile snage Čečenske Republike Ičkerije koje su činili lokalni militanti na čelu sa Ruslanom Gelajevim i strani, pretežno arapski, dobrovoljci na čelu sa Ibn al-Hatabom. Čečenske snage su izabrale izuzetno pogodno mjesto za zasjedu, te je vrlo pažljivo pripremili - tempiranim minama su uništena vozila na samom početku i kraju kolone, te je ruskim snagama onemogućen bijeg. Za tri sata borbe gotovo sva vozila - kojih je, prema različitim izvorima, bilo između 27 i 50, su uništena, a gotovo svi ruski vojnici ubijeni; prema ruskim izvorima, poginulo je između 76 i 95 ruskih vojnika. Ibn-Hatab je nedugo nakon zasjed napravio video-snimku u kojoj trijumfalno paradira kraj kolone uništenih vozila i desetina pougljenih leševa ruskih vojnika; ona mu je donijela izuzetno popularnost među čečenskim suborcima, ali i podatkla brojne dobrovoljce iz drugih islamskih zemalja da mu se pridruže. Zasjeda je predstavljala dotle najteži udarac ruskoj vojsci i izazvala raspravu u ruskoj Državnoj dumi, te intenzivirala pozive ruskom predsjedniku Borisu Jeljcinu da smijeni ministra obrane Pavela Gračeva čijoj su se nesposobnosti pripisivali ti i drugi porazi.

Izvori[uredi - уреди | uredi izvor]

  1. Измайлов, Вячеслав Без вести погибшие // Новая газета. — № 66. — 8 сентября 2003 г.

Vanjske veze[uredi - уреди | uredi izvor]