Hipostaza

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na navigaciju Idi na pretragu

Hipostaza ili ipostas (grč. υποστασιςstajati pod) je filozofski pojam koji doslovno znači ono što stoji ispod, pod-stajanje (lat. sub-stantia). U filozofiji, hipostaza može biti podloga, osnova, biće, supstancija i sl. [1] U hrišćanskoj teologiji, hipostaza je kojim se određuju lica svetog Trojstva.

Hipostaziranje znači opredmetljenje nekog svojstva ili pojma. Hipostazirati znači pretvoriti u samostalno, supstancijalno, ono što to nije. [2] Po Kantu, hipostazirati znači nešto „što postoji samo u mislima uzimati kao zbiljski predmet izvan subjekta koji misli“, odnosno „njegove misli pretvarati u stvari“. [2]

Hipostaza u antičkoj filozofiji[uredi - уреди | uredi izvor]

U grčkoj filosofiji, izraz hipostaza (grč. υποστασις) je vezan sa izrazom suština (grč. ουσια). Plotin je koristio pojam hipostaza za označavanje supstancija, odnosno stupnjeva bića. [3] Plotin celinu postojećeg deli na sledeće hipostaze:

  • Jedno: neizrecivo, jednostavno, s onu stranu svakog jestva;
  • duh ili um (nus): tu spadaju platonovske ideje; s nastankom vremena dolazi do treće hipostaze;
  • duša: ona živi između onog noetičkog i čulnog i delatno je jestvo čitavog života u svemu, a sadrži i pojedinačne duše;
  • tvar: ona nije hipostaza, budući da ničemu nije podloga, sama je bezoblična, a oblikuje je duša.

Svaka hipostaza je utemeljena u višoj, a jedina koja je utemeljena u sebi samoj jeste najviša — Jedno. Isticanje ili isijavanje (lat. emanacija) je proces koji teče odozgo prema dole, od jednog ka tvari.

Vidi još[uredi - уреди | uredi izvor]

Izvori[uredi - уреди | uredi izvor]

  1. Hipostaza (vokabular.org), Pristupljeno 29. 4. 2013.
  2. 2,0 2,1 Filozofija, Enciklopedijski leksikon, Mozaik znanja, Beograd 1973.
  3. Franci Zore, Granice filozofijske spoznaje u Plotinovu i Pletonovu platonizmu, Pristupljeno 29. 4. 2013.