Ero s onoga svijeta
Ero s onoga svijeta je komična opera u tri čina Jakova Gotovca, op. 17. Libreto je prema narodnoj priči spjevao Milan Begović.
- Marko, bogati seljak, bas
- Doma, njegova druga žena, mezzosopran
- Đula, Markova kći iz prvog braka, sopran
- Mića (Ero), momak iz drugog sela, tenor
- Sima, mlinar, bariton
- Čobanče, dječji sopran
- Jedan momak, tenor
- djevojke (6 solo), žene (8 solo), momci, čobani, voćarice (4 solo), trgovci (4 solo), djeca i ostali seoski svijet
Radnja se zbiva u malom varošu, negdje u ravnici ispod Dinare, u ranoj jeseni.
Vrijeme današnje kao i ono od pred sto godina.
- 3 flaute (III i pikolo), 2 oboe, engleski rog, 3 klarineta, 2 fagota (II i kontrafagot)
- 4 F-roga, 3 C-trube, 3 trombona, tuba
- Timpani, udaraljke, harfa, pijanino
- I violine, II violine, viole, violončela, kontrabasi
- Na pozornici: orgulje
Rad na skladanju opere Gotovac je započeo 10. listopada 1932. godine i radio je u tri faze do 8. svibnja 1935. Opera je praizvedena 2. studenog 1935. u Hrvatskom narodnom kazalištu (HNK) u Zagrebu i ostala do danas najizvođenije djelo južnoslavenske muzičke literature.
Praizvedbom je dirigirao sam Gotovac i već tada je osjetio da je publika operu dobro primila, što su potvrdile i kasnije reprize. Ipak, u Jutarnjem listu Lujo Šafranek Kavić je napisao: "Opet je jedan hrvatski kompozitor uzalud pisao jednu operu". Nasuprot tome, u Novostima je Milan Katić opisao operu superlativima, a u beogradskoj Pravdi Stražičić je hvalio operu.
Prva sljedeća izvedba Ere je bila izvan granica Jugoslavije, u Brnu (tada Čehoslovačka), na češkom jeziku 1936. godine, a zatim je izvedena u Narodnom pozorištu u Beogradu 17. travnja 1937., dok je svoje sljedeće veliko postavljanje doživjela tek 27. veljače 1948. u Srpskom narodnom pozorištu u Novom Sadu, gdje je otad postavljana pet puta s 228 izvedenih predstava (uključujući i najnoviju postavu u režiji Egona Savina od 8. veljače 2003. godine).
Gotovac i Begović su glazbenu i tekstualnu osnovu za ovu operu našli u folkloru mnogih južnoslavenskih skupina, od folklora Dalmatinske zagore (završno kolo) do kosovskih djevojačkih pjesama iz Gnjilana (početni zbor djevojaka Duni mi, duni, lađane).
Na gumnu bogatog seljaka Marka, djevojke komušaju kukuruz i pjevaju. Tužna je samo gazda-Markova kći Đula: majka joj je umrla a maćeha za nju ne mari. Đulin glas probudi Miću, momka kojeg nitko ne poznaje, i dok žene tješe Đulu, pa ponovo prihvate pjesmu, on sklizne s velikog plasta, na kojem je neprimijećen ležao, - kao da je s neba pao! Praznovjerne žene mu i povjeruju kada kaže: Ja sam Ero s onoga svijeta! - pa raspreda priču o onom životu tamo gore i izručuje pozdrave pokojnika. Izlazi Doma, Đulina maćeha, i grdi ih što ne rade, ali je Mića prijevarom vrati u kuhinju, pa, ostavši nasamo s Đulom, izjavi djevojci da joj ga je njezina pokojna mati odabrala za muža. I dok se oni dogovaraju kako da privole Marka da pristane na njihov brak, naiđe sam gazda i goni Miću, odbivši primiti jednog odrpanca na konak. No, i Doma je čula za mladića s onoga svijeta, pa, kada Marko ode, ispituje Eru o svome pokojnom Matiji; a kada začuje da joj prvi muž predbacuje što se preudala a za dušu mu nikad ništa ne daruje, da je uz to i praznog džepa, ona u grižnji savjesti uruči Eri punu čarapu dukata, pokojniku da se nađe, i tobožnji Ero veselo odlazi. Samo, kada Marko sazna za dukate, on odmah prikupi momke i daje se u potjeru za Mićom.
U mlinu. Sima, mlinar, melje i veselo pjeva sve dok ne navale žene: svakoj se žuri, i on ne zna kako da im ugodi; a kada se pojavi Doma s Đulom i traži da joj se samelje preko reda, izbije svađa. Đula pokušava smiriti maćehu, ali se ova okomi na nju, pa bijesno ode. Djevojka jadikuje zbog svoje zle kobi; Sima ju tješi, i ona odlazi sa ženama. No, evo Miće, koji bježi pred potjerom. Sima se sklanja, a mladić se prerušava u mlinarskog pomoćnika i u najvećoj buci dočekuje potjeru: da, vidio je lupeža kako je maločas zamakao u planinu! Ovi ostave konje i nastave gonjenje pješice. Vraća se Đula i on joj, na njeno predbacivanje što je uzeo dukate, kaže da je to samo šala i nagovori ju da pođe s njim. Oni odu na gazda-Markovom konju. Dolazi Sima, a odmah zatim i Marko s potjerom, koji izgrdi mlinara zato što ih je njegov pomoćnik nasamario. No, dok se Sima brani, naiđe jedno čobanče i ispriča kako je Mića pobjegao s Đulom, na gazdinu konju... Konačno, Sima ostaje opet sam.
Na sajmu; gužva, vika, veselje. Nailaze Marko i Doma: svađaju se zato što joj muž ne da novac da nešto kupi i ona bijesno odlazi. Mlinar Sima prilazi Marku i priča mu da se Đula zapravo udala za bogatog mladića iz susjednog sela i da sretno žive; Đula čezne za ocem, ali Mića neće doći dok ga Marko ne pozove. Ovaj to i učini, a kad se Mića i Đula pojave u svečanoj odjeći, narod ih radosno dočeka. I sve se razjašnjava: po majčinu savjetu, Mića je, preobučen u siromaška, tražio sebi djevojku, jer koja ga takvog zavoli, ta će mu biti dobra žena. I on je, evo, voljan vratiti konja i dukate, ali traži blagoslov. Marko to rado učini, pa počinje opće veselje, koje se završava velikim kolom.
Preuzeto sa straniceSrpskog narodnog pozorišta, Novi Sad Arhivirano 2004-10-28 na Wayback Machine-u
- Vidjele ste, sidjoh odozgora (Mićina arija - I čin)
- Ja sam ti o Gjurgjevu dne (Duet Miće i Djule - I čin)
- Brblje voda, žrvnji rokću (Simin ariozo - II čin)
- Majko, majčice (Djulina arija - II čin)
- Žene, djerdan, marame, šudari (Prodavci na derneku [hor] - III čin)
- Oj! Što su mome, Ero, za kradenje (Mićin i Djulin dolazak - III čin)
- Ti znaš, Mića, kad sam djete bila (Djulina arija - III čin)
- Mene moja majka svjetovala (Mićin ariozo - III čin)
- Što na nebu sja visoko (Finalno kolo [hor] - III čin)