El Trienio Adeco

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na navigaciju Idi na pretragu
El Trienio Adeco
Flag of Venezuela (1930–2006).svg
1945. – 1948. Flag of Venezuela (1930–2006).svg
Zastava Grb
Zastava Grb
GesloDios y Federación
(sh. Bog i Federacija)
Himna: "Gloria al Bravo Pueblo"
Lokacija Venezuele
Mapa iz 1930. godine
Glavni grad Caracas
Jezik/ci španjolski jezik
Vlada Demokratska republika
Predsjednik
 - 1945. – 1948. Rómulo Betancourt
 - 1948. Rómulo Gallegos
Historija
 - Oktobarski puč 18. listopada 1945.
 - Opći izbori 14. prosinca 1947.
 - Vojni puč 24. studenog 1948.
Valuta bolivar
Vremenska zona UTC-4

El Trienio Adeco (španjolski /dosl./: Adecovska troljetka) je naziv za trogodišnji period u historiji Venezuele, između 1945. i 1948. godine, tokom kojega je zemljom vladala narodna stranka Acción Democrática (pristaša ove stranke nazivao se adeco). Ovaj period znakovit je za Venezuelu zato što je bio prvi pravi demokratski period u dotadašnjoj historiji te nezavisne zemlje te je, unatoč svom kratkom trajanju, postavio temelje za daljnji razvoj demokracije u toj zemlji, koji će uslijediti nakon 1958. godine.

Državni udar iz 1945.[uredi - уреди | uredi izvor]

Privremeni predsjednik Venezuele, Rómulo Betancourt, glasuje na izborima za ustavotvornu skupštinu 1946. godine.

Ironično, El Trienio Adeco je zapravo započeo državnim udarom protiv omraženog predsjednika Medine, u kojem su zajednički sudjelovale vojska i narod, potonji koji je mobiliziran od strane Demokratske akcije. Preludij za državni udar zbio se nekoliko mjeseci prije tog znakovitog listopada 1945. godine, kada su se Medina i Rómulo Betancourt, vođa AD-a, dogovorili da će režimski kandidat, Diogenes Escalante, pobijediti na izborima te godine, ali uz obećanje da će naredni izbori biti potpuno slobodni. Escalante, koji je tada bio ambasador u Washingtonu, ubrzo se vratio u matičnu zemlju kako bi sudjelovao na izborima, međutim dogodilo se da je čovjek počeo buncati i govoriti nesuvisle stvari; ubrzo se uspostavilo da je psihički bolestan, stoga i nesposoban biti kandidat, tako da je uklonjen iz utrke, a ostatak svog života proveo je u sanatoriju na Floridi. Medina je tada izabrao ministra poljoprivrede, Angela Biaginija, za njegova nasljednika, ali bez da je prethodno konzultirao AD, koja je tada uživala veliku podršku naroda. Svjestan da je izigran, Betancourt je ponovo krenuo s planiranjem puča, a sve je kulminiralo njegovim pozivom na narodni ustanak,[1] ubrzo nakon što je vojska u Caracasu započela pobunu u listopadu 1945. godine.

Predsjednik Medina je promptno podnio ostavku, najvjerojatnije jer je želio izbjeći novi, krvavi građanski rat,[2] a na njegovo je mjesto kao vršitelj dužnosti došao upravo Betancourt. Zanimljivo je kako među historičarima vlada većinsko mišljenje da je Medina još uvijek uživao podršku dobrog dijela vojske i da je bez većih poteškoća mogao ugušiti puč, ali se odlučio povući kako bi spriječio eskalaciju.

Revolucionarna hunta[uredi - уреди | uredi izvor]

Na čelo države došla je hunta, na čijem je čelu privremeno bio Betancourt,[3] a koja je službeno nosila naziv Revolucionarna hunta vlade Sjedinjenih Država Venezuele. Uz predsjednika, hunti su se pridružili Luis Beltrán Prieto Figueroa, Raúl Leoni, Gonzalo Barrios, Edmundo Fernández, Carlos Delgado Chalbaud i Mario Ricardo Vargas. Iako je vlast osvojila pučem, Demokratska akcija je ubrzo pokazala kako se namjerava držati danih obećanja; visoki porezi na naftu smanjeni su prebacivanjem polovice troškova na naftne kompanije, katoličke škole diljem zemlje su zatvorene i inicirana je opsežna obrazovna reforma, provedena je agrarna reforma, a došlo je i do značajnog unaprijeđenja birokratskog sustava (uz to, došlo je i do njegova širenja, što je djelomično bila posljedica Betancourtove obveze da se oduži svojim saveznicima).

Prvi konkretni demokratski potezi vidjeli su se na izborima za ustavotvornu skupštinu 1946. godine, gdje je Demokratska akcija potvrdila status najjače stranke u zemlji; uz nju, mjesta u skupštini izborile su demokršćanska stranka Copei te komunisti. Naredne godine održani su i opći izbori, prvi u historiji te zemlje koje se smatra potpuno slobodnima i demokratskima, na kojima je kandidat AD-a, talenritani pisac Rómulo Gallegos, nadmoćno porazio svog protukandidata i postao predsjednik.

Krah demokracije i nova diktatura[uredi - уреди | uredi izvor]

Demokratski sustav nije zaživio pretjerano dugo. U studenom 1948. godine, Carlos Delgado Chalbaud je, bez nekog očitog razloga, poveo državni udar i svrgnuo Gallegosa s vlasti. Svi prominentni članovi AD-a su protjerani, a zemlja je ušla u novi desetogodišnji period diktature.

Reference[uredi - уреди | uredi izvor]

  1. Betancourt, Romulo, Venezuela, Oil and Politics, 1979
  2. Caballero, Manuel, y otros, El 18 de Octubre de 1945, 1994
  3. Jessup, John E. (1989). A Chronology of Conflict and Resolution, 1945-1985. New York: Greenwood Press. ISBN 0-313-24308-5.