Egerija (hodočasnica)

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Disambig.svg Za ostale upotrebe, pogledajte Egerija (razvrstavanje).
Naslovna stranica engleskog prevoda Putovanja u sveta mesta objavljenog 1919.

Eterija ili Egerija (latinski: Aetheria ili Egeria) bila je kaluđerica (možda igumanija) jednog manastira u severozapadnoj Hispaniji ili u južnoj Francuskoj, koja je oko 400. godine[1] napisala opis svoga Putovanja u sveta mesta (Peregrinatio ad loca sancta), čiji je tekst otkriven tek 1884. u jednom latinskom rukopisu iz 11. veka koji se nalazio u italijanskom gradu Arezzu.[2]

Egerijina ličnost[uredi - уреди | uredi izvor]

Većina informacija o Egeriji potiče iz pisma koje je u 7. veku napisao galicijski monah Valerije iz Bierza. Osim toga, u tom pismu zabeleženo je i ime Aetheria, što je značajno jer u izvornom rukopisu Egerijinog teksta nedostaju njegov početak i kraj. Valerije hvali Egeriju, za koju kaže da je bila kaluđerica, možda zato što je opis svog putovanja uputila svojom "sestrama" (sorores) u domovini. Moguće je da se Egerija tim terminom obraća i svojim prijateljima hrišćanima.[3] Valerije je zaključio da je Egerija bila kaluđerica možda i zbog toga što se uopšte uputila na to hodočašće, premda je poznato da su u to doba i obične žene išle na takva verska putovanja. Činjenica da je Egerija sama krenula na tako dugačak i skupi put, njena brojna poznanstva u mestima koja je posetila te njena obrazovanost upućuju na to da je poticala iz ugledne i imućne porodice.[3]

Delo[uredi - уреди | uredi izvor]

Egerija je svoj put opisala u pismu kome se danas daju različiti naslovi: Putovanje Egerijino (Itinerarium Egeriae) ili Hodočašće Eterijino (Peregrinatio Aetheriae) ili Hodočašće u sveta mesta (Peregrinatio ad Loca Sancta) ili, pak, neka druga kombinacija ovih reči. Središnji deo ovog pisma je sačuvan i prepisan je u Codex Aretinus, napisan u Monte Cassinu tokom 11. veka, dok su početak i kraj teksta izgubljeni. Aretinski kodeks je 1884. otlrio italijanski filolog Gian Francesco Gamurrini, koji je pronašao taj rukopis u samostanskoj biblioteci u Arezzu.[3]

Tekst je, kako se čini, napisan na kraju Egerijinog puta na temelju beleški koje je vodila tokom samog putovanja i upućen je "sestrama", tj. ženama iz njene duhovne zajednice u zavičaju. Putovala je od Jerusalima do Sinaja, zatim natrag kroz zemlju Gošen, dalje do Nevske gore i zatim do Mesopotamije; povratak je išao preko Tarsa i Halkedona do Caigrada.[2] U prvom delu teksta Egerija opisuje put od prilaska Sinajskoj gori do Carigrada. Usput je napravila izlete do Nevske gore (u današnjem Jordanu) i do martirija sv. Tekle. U drugom delu teksta detaljno se opisuje bogoslužje i obeležavanje blagdana iz crkvenog kalendara u Jerusalimu, premda je svoj put zapravo i počela trogodišnjim boravkom u Jerusalimu i njegovoj okolini. Na povratku u Carigrad planirala je posetiti Efes.

S jezičke strane, Putovanje Egerijino pruža važne informacije o razvoju gramatike i rečnika vulgarnog latiniteta. Na primer, izrazi kao što je deductores sancti illi ("sveti vodiči") pomažu da se osvetli nastanak određenog člana u romanskim jezicima. Slično tome, upotreba zamenice ipsam u izrazu kao što je per mediam vallem ipsam ("posred same doline") anticipira razvoj određenog člana koji se danas sreće u sardinskom jeziku.

Ovaj spis daje i opis bogoslužja u Palestini 4. veka, što je važno za istoriju liturgije.[2] U vreme Egerijine posete liturgijska je godina upravo počinjala. Njena su obaveštenja naročito važna zato što se u 4. veku razvila univerzalna liturgijska praksa, npr. u pogledu korizme, cvetnice i strasne nedelje. U to doba obeležavanje Isusova rođenja 25. decembra još nije bilo opšteprihvaćeno.[4]

Reference[uredi - уреди | uredi izvor]

Literatura[uredi - уреди | uredi izvor]

  • Buckwald, Wolfgang; Hohlweg, Armin; Prinz, Otto (1984). Rečnik grčkih i latinski pisaca antike i srednjeg veka [Tusculum-Lexicon griechischer und lateinischer Autoren des Alterums und des Mittelalters]. Beograd: Vuk Karadžić. 
  • Connell, Martin (2007). Eternity Today: On the Liturgical Year. New York: Continuum Publishing. str. 16–18. ISBN 978-0-8264-1871-5. 
  • Hosu, Stjepan (1977), "Srednjovjekovna latinska književnost", Povijest svjetske književnosti, 2., Zagreb: Mladost 

Vanjske veze[uredi - уреди | uredi izvor]