Dinastija Farnese

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na navigaciju Idi na pretragu
Farnese
Porodični grb
Zemlja Papinska Država
Vojvodstvo Parma
Vojvodstvo Castro
Titule papa, vojvoda
Osnivač Ranuccio Farnese
Posljednji suveren Antonio Farnese, Vojvoda od Parme
Osnivanje 1419.
Prestanak 1766.
Etnicitet talijanski

Farnese je ime značajne porodične dinastije, koja je vladala Vojvodstvom Parme i Piacenze od 1545 do 1731. Porijeklom iz gornjeg Lazia, porodica je ubrzo postala poznata po svojim državnicima i vojnicima, naročito u 14. i 15. vijeku.[1]

Historija[uredi - уреди | uredi izvor]

Prvi iz serije slavnih Farnesea bio je Alessandro (1468.-1549.), budući papa Pavao III.. On je bio čovjek velike kulture, kom je u meteorskoj karijeri pomogla i ljubavna afera njegove sestre Giulije sa papom Aleksandrom VI - Borgiom. To mu je osiguralo brzi uspon u Rimskoj kuriji, jer je kardinal postao sa samo 25. godina, a za papu je izabran 13. oktobra 1534., nakon kompromisa francuskih i carskih frakcija. I on nije odolio prevladavajućem duhu nepotizma tog vremena, pa je na konzistoriju 19. augusta 1545., odvojio Parmu i Piacenzu od Papinske Države i uzdigao ih u rang vojvodstva, kako bi osigurao tron i titulu svom vanbračnom sinu Pier Luigiju.[1]

Pier Luigi (1503.-47) je kao prvi vojvoda Parme i Piacenze, osnovao vrhovni sud i vojvodsku komoru, naredio popis stanovništva i obuzdao moć feudalaca, naročito porodice Valtarese iz Borga Val di Taro. Njegov drugi sin i nasljednik - Ottavio (1542-86), učinio je Parmu prijestolnicom umjesto Piacenze i nastavio očevim stopama na konsolidaciji vojvodstva i borbi protiv feudalaca. Oštro je slomio zavjeru 1582. i ponovno pokorio porodicu Valtarese.[1]

Najstariji sin Pier Luigija - Alessandro (1520.-89), bio je poznat kao mecena naučnika i umjetnika, upravo on je dovršio veličanstvene građevine Palazzo Farnese u Rimu i Villu Farnese u Capraroli.[1]

Treći vojvoda - Alessandro (1545.-92.), Ottavijev sin, bio je najistaknutiji muški član porodice. Školovan na madridskom dvoru, na koji je poslan kao taoc, prema klauzuli Ghentskog Mirovnog ugovora. Alessandro je prije svega bio vojnik i tako gradio svoju reputaciju. On je i nakon očeve smrti nastavio komandirati španjolskim snagama u Flandriji, jer ga se ni kralj Felipe II nije htio odreći i pustiti ga da se vrati u Parmu u kojoj je i nadalje bio nominalni vojvoda.[1]

Alessandra je 1592. naslijedio njegov sin - Ranuccio I. (1569.-1622.), koji je još od 1586. vladao kao regent. On je uspio ugušiti zavjeru feudalaca - 1612., nakon tog je poduzeo niz mjera da smanji njihovu moć, što je bilo teško izvedivo jer su oni imali podršku od mantovanskih - Gonzaga, a možda i od Savojske dinastije.[1]

Ranucciov sin i nasljednik - Odoardo I (1612-46), bio je bolesno ambiciozan i impulzivan, pa je tokom Tridesetogodišnjeg rata poduzeo čitav niz neuspješnih vojnih i diplomatskih akcija. Posljedice njegove loše vladavine osjetio je njegov najstariji sin - Ranuccio II ([[1630-94), koji ga je naslijedio 1646., jer se Vojvodstvo Parma našlo u teškim financijskim i diplomatskim problemima. Kulminacija se desila 1649. kad ga je papa Inocent X. optužio za ubojstvo nekog svećenika i zaplijenio leno. Ranuccio je zbog tog zaratio sa Papinskom Državom ali je potpuno poražen kod Bologne 13. augusta 1649. I pored tog je Vojvodstvo nastavilo egzistirati kao potpuni vazal neizvjesne budućnosti, jer su preko njega neprekidno prolazile vojske za vrijeme Rata Velikog alijanse.[1]

Francesco (1678.-1727.), sin Ranuccija II. i njegov nasljednik koji je stupio na tron - 1694., nastojao je spasiti sudbinu svog dekadentnog Vojvodstva i dinastije, kojekakvim ekonomskom i diplomatskim inicijativama. Od svega toga njegov jedini važniji uspjeh bio je brak njegove nećakinje Elisabette Farnese za španjolskog kralja Felipea V. 1714., što mu je omogućilo da postane dio anti-austrijske lige u Italiji.[1]

Posljednji član porodice Farnese po muškoj liniji bio je Antonio (1679.-1731.), vojvoda od 1727. Kad je on umro Vojvodstvo je dano španjolskim Bourbonima točnije Don Carlosu, koji je kasnije postao španjolski kralj Carlos III.[1]

Izvori[uredi - уреди | uredi izvor]

  1. 1,0 1,1 1,2 1,3 1,4 1,5 1,6 1,7 1,8 "Farnese Family" (engleski). Encyclopædia Britannica. https://www.britannica.com/topic/Farnese-family. pristupljeno 20. 02. 2019. 

Vanjske veze[uredi - уреди | uredi izvor]