Dinastija Farnese
| Farnese | |
|---|---|
 | |
| Zemlja | Papinska Država Vojvodstvo Parma Vojvodstvo Castro |
| Titule | papa, vojvoda |
| Osnivač | Ranuccio Farnese |
| Posljednji suveren | Antonio Farnese, Vojvoda od Parme |
| Osnivanje | 1419. |
| Prestanak | 1766. |
| Etnicitet | talijanski |
Farnese je ime značajne porodične dinastije, koja je vladala Vojvodstvom Parme i Piacenze od 1545 do 1731. Porijeklom iz gornjeg Lazia, porodica je ubrzo postala poznata po svojim državnicima i vojnicima, naročito u 14. i 15. vijeku.[1]
Prvi iz serije slavnih Farnesea bio je Alessandro (1468.-1549.), budući papa Pavao III.. On je bio čovjek velike kulture, kom je u meteorskoj karijeri pomogla i ljubavna afera njegove sestre Giulije sa papom Aleksandrom VI - Borgiom. To mu je osiguralo brzi uspon u Rimskoj kuriji, jer je kardinal postao sa samo 25. godina, a za papu je izabran 13. oktobra 1534., nakon kompromisa francuskih i carskih frakcija. I on nije odolio prevladavajućem duhu nepotizma tog vremena, pa je na konzistoriju 19. augusta 1545., odvojio Parmu i Piacenzu od Papinske Države i uzdigao ih u rang vojvodstva, kako bi osigurao tron i titulu svom vanbračnom sinu Pier Luigiju.[1]
Pier Luigi (1503.-47) je kao prvi vojvoda Parme i Piacenze, osnovao vrhovni sud i vojvodsku komoru, naredio popis stanovništva i obuzdao moć feudalaca, naročito porodice Valtarese iz Borga Val di Taro. Njegov drugi sin i nasljednik - Ottavio (1542-86), učinio je Parmu prijestolnicom umjesto Piacenze i nastavio očevim stopama na konsolidaciji vojvodstva i borbi protiv feudalaca. Oštro je slomio zavjeru 1582. i ponovno pokorio porodicu Valtarese.[1]
Najstariji sin Pier Luigija - Alessandro (1520.-89), bio je poznat kao mecena naučnika i umjetnika, upravo on je dovršio veličanstvene građevine Palazzo Farnese u Rimu i Villu Farnese u Capraroli.[1]
Treći vojvoda - Alessandro (1545.-92.), Ottavijev sin, bio je najistaknutiji muški član porodice. Školovan na madridskom dvoru, na koji je poslan kao taoc, prema klauzuli Ghentskog Mirovnog ugovora. Alessandro je prije svega bio vojnik i tako gradio svoju reputaciju. On je i nakon očeve smrti nastavio komandirati španjolskim snagama u Flandriji, jer ga se ni kralj Felipe II nije htio odreći i pustiti ga da se vrati u Parmu u kojoj je i nadalje bio nominalni vojvoda.[1]
Alessandra je 1592. naslijedio njegov sin - Ranuccio I. (1569.-1622.), koji je još od 1586. vladao kao regent. On je uspio ugušiti zavjeru feudalaca - 1612., nakon tog je poduzeo niz mjera da smanji njihovu moć, što je bilo teško izvedivo jer su oni imali podršku od mantovanskih - Gonzaga, a možda i od Savojske dinastije.[1]
Ranucciov sin i nasljednik - Odoardo I (1612-46), bio je bolesno ambiciozan i impulzivan, pa je tokom Tridesetogodišnjeg rata poduzeo čitav niz neuspješnih vojnih i diplomatskih akcija. Posljedice njegove loše vladavine osjetio je njegov najstariji sin - Ranuccio II ([[1630-94), koji ga je naslijedio 1646., jer se Vojvodstvo Parma našlo u teškim financijskim i diplomatskim problemima. Kulminacija se desila 1649. kad ga je papa Inocent X. optužio za ubojstvo nekog svećenika i zaplijenio leno. Ranuccio je zbog tog zaratio sa Papinskom Državom ali je potpuno poražen kod Bologne 13. augusta 1649. I pored tog je Vojvodstvo nastavilo egzistirati kao potpuni vazal neizvjesne budućnosti, jer su preko njega neprekidno prolazile vojske za vrijeme Rata Velikog alijanse.[1]
Francesco (1678.-1727.), sin Ranuccija II. i njegov nasljednik koji je stupio na tron - 1694., nastojao je spasiti sudbinu svog dekadentnog Vojvodstva i dinastije, kojekakvim ekonomskom i diplomatskim inicijativama. Od svega toga njegov jedini važniji uspjeh bio je brak njegove nećakinje Elisabette Farnese za španjolskog kralja Felipea V. 1714., što mu je omogućilo da postane dio anti-austrijske lige u Italiji.[1]
Posljednji član porodice Farnese po muškoj liniji bio je Antonio (1679.-1731.), vojvoda od 1727. Kad je on umro Vojvodstvo je dano španjolskim Bourbonima točnije Don Carlosu, koji je kasnije postao španjolski kralj Carlos III.[1]
