Cristóbal Mendoza

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na navigaciju Idi na pretragu
Cristóbal Mendoza
Cristóbal Mendoza


Predsjednik Prve Venezuelanske Republike
(kao član trijumvirata; nepriznat)
Mandat
5. ožujka 1811. – 21. ožujka 1812.
Zamjenik Juan Escalona
Baltazar Padrón
Prethodnik inauguracijski nositelj
Nasljednik Francisco Espejo

Rođenje 23. lipnja 1772.
Venezuela Trujillo, Venezuela
(tada Španjolski Imperij)
Smrt 8. veljače 1829.
Venezuela Caracas, Venezuela
(tada Velika Kolumbija)
Supruga Juana María Briceño Méndez
María Reina Montilla del Pumar
Gertrudis Buroz Tovar
Zanimanje advokat

Potpis
Cristóbal Mendoza Signature.svg

José Cristóbal Hurtado de Mendoza y Montilla (Trujillo, 23. lipnja 1772.Caracas, 8. veljače 1829.) bio je venezuelanski advokat, pisac, političar i akademik, najpoznatiji po tome što je od 1811. do 1812. godine obnašao dužnost prvog predsjednika Venezuele,[1] mada je to bilo u periodu nepriznate Prve Republike. Nakon što je stekao magisterij iz filozofije u Caracasu[2] te doktorat iz kanonskog i kontinentalnog prava na Dominikanskoj Republici,[1] Mendoza je na početku svoje pravničke karijere radio u nekoliko ureda u Trujillu, Méridi i Caracasu. Godine 1796. godine preselio se u Barinas kako bi radio kao advokat;[2] tu je 1807. godine izabran za gradonačelnika. Tri godine kasnije, pridružio se ustaničkom pokretu bogatih stanovnika Caracasa protiv španjolske uprave,[1] a 1811. godine je izabran kao predstavnik provincije Barinas na konstitutivnom Kongresu Venezuele.[3] Nekoliko dana kasnije, Mendoza je izabran u vladajući trijumvirat novoproglašene Prve Venezuelanske Republike, u sklopu kojega je obnašao dužnost prvog predsjednika zemlje. Njegov mandat je trajao do ožujka 1812. godine,[1] a u tom je periodu započeo rat protiv onih dijelova Venezuele koji su još uvijek podržavali španjolsku vlast, sastavio je Deklaraciju nezavisnosti Venezuele te je sudjelovao u izradi prvog ustava Venezuele.

Godine 1813., Mendoza je pobjegao od rojalista i otišao na Grenadu,[1] samo da bi se ubrzo pridružio Bolívarovom pokretu za oslobođenje Južne Amerike. Bolívar je Mendozu u svibnju 1813. godine imenovao guvernerom Méride,[2] a nekoliko mjeseci kasnije i guvernerom Caracasa.[1][2] Kada je José Tomás Boves osvojio Caracas tokom 1814. godine, Mendoza je ponovo napustio zemlju[2] te pobjegao na otok Trinidad,[1] gdje je od 1819. do 1820. godine bio aktivan pisac za novine Correo del Orinoco.[1] Godine 1826., Francisco de Paula Santander je Mendozu imenovao na čelno mjesto departmana Venezuele u sklopu Velike Kolumbije.[2] Nakon što je za vrijeme ustanka Joséa Antonja Páeza kratko bio u egzilu,[1] Mendoza je 1827. godine ponovo vraćen an svoju poziciju, koji će držati sve do ostavke sredinom 1828. godine.[1][2] Njegova ostavka bila je posljedica slabog zdravlja, a nakon iste se povukao u predgrađe Caracasa, gdje je i preminuo 8. veljače 1829. godine.

Godine 1972., Venezuela je 23. lipnja, Mendozin rođendan, proglasila Nacionalnim danom advokata.[4]

Reference[uredi - уреди | uredi izvor]

Vanjske poveznice[uredi - уреди | uredi izvor]

Političke funkcije
Prethodi:
Inauguracijski nositelj
Predsjednik Venezuele
(nepriznat)

5. ožujka 1811.21. ožujka 1812.
Slijedi:
Francisco Espejo