Bitka kod Dobora

Kraljevina Bosna u vrijeme bitke kod Dobora

Bitka kod Dobora odigrala se u julu 1394. god. između vojske ugarskog kralja Sigismunda Luksemburškog i vojske pobunjenog hrvatskog plemstva koju je predvodio ban Ivaniš Horvat. Dobor je bio srednjevjekovni utvrđeni grad u donjem toku rijeke Bosne sjeverno od Doboja, Bosna i Hercegovina.

Kralj Sigismund je tada postigao “dvostruku” pobjedu u Bosni. Prvu je ostvario mirnim, odnosno diplomatskim putem nad bosanskim kraljem u Đakovu, gdje su ga Dabiša i njemu odana vlastela prihvatili imenovati narednim kraljem. Drugu je ostvario vojničkim obračunom s pobunjenom vlastelom u Ugarskoj i obezbijedio sebi krunu ugarskog kralja. Tako je već krajem jula Sigismund imao pravo svoju vlast u Dalmaciji i Hrvatsko smatrati ponovo uspostavljenom, a Bosansko kraljevstvo s kraljem i stanovnicima privedenim u vjernost svetoj kruni ugarskoj.

Tvrtko i Sigismund

U Tvrtkovoj spoljnoj politici najvažniji su bili odnosi prema kralju Sigismundu Luksemburškom. Tvrtko nije priznavao Sigismunda i otrgao je ispod njegove vlasti značajne dijelove Ugarske kraljevine. Sigisigmund je u Tvrtku gledao bosanskog bana, uzurpatora i zaštitnika odmetnika iz Hrvatske. Vladar Bosne predstavljao je tih godina glavni stub hrvatskom plemstvu protiv Sigismundove vlasti. Uprkos izrazito neprijateljskim pozicijama na kojima su bosanski i ugarski kralj stajali jedan prema drugom, došlo je do pregovora među njima i pokušaja da se sklopi mir. Pred kraj januara 1391, došao je na Tvrtkov dvor poslanik kralja Sigismunda da pregovara o miru. Ugarski kralj u ovim pregovorima bio u slabijem položaju i mir je bio moguć jedino po cijenu njegovih značajnih ustupaka. Pregovori nisu završeni, jer je oko 10. marta 1391, kralj Tvrtko umro. Smrt kraljeva je stvorila novu nepovoljniju situaciju za Bosnu i za kratko vrijeme je čitav razvitak bosanske države krenuo drugim putem.

Kraljica Marija i njena majka Elizabeta u zatvoru. Po smrti muža, kralja Ludovika I, Elizabeta je Mariju htjela udati za Sigismunda. Plemstvo je nametnulo Karla Dračkog, kojeg je Elizabeta ubila. Zatim su nju i Mariju zatvorili u novigradski zatvor, gdje su ubili Elizabetu. Sigismund je izbavio Mariju i oženio.

Ladislav Napuljski

Nakon Tvrtkove smrti, Ladislav Napuljski se odvažio na snažnije isticanje svojih prava na ugarsku krunu. U ljeto 1391. imenovao je za svog namjesnika u Ugarskoj mačvanskog bana Ivaniša Horvata, koji je za života kralja Ludovika zauzimao jednu od vodećih uloga u političkom životu Ugarskog kraljevstva. Od 1376. do 1381. godine bio je mačvanski ban i župan Bačke, Baranjske, Bodroške i Vukovske županije. Nakon smrti kralja Ludovika I je sudjelovao u dovođenju Karla Dračkog na prijestolje, svrgavanju njegovih nasljednica Marije i Elizabete Kotromanić, a potom i u smaknuću kraljice Elizabete. Kao Sigismundov protivnik postao je jedan od glavnih boraca za dovođenje Ladislava Napuljskog u Ugarsku, u čemu je imao načelnu podršku bosanskog kralja Tvrtka.

Zbog vjernosti iskazane njegovom ocu, Ladislav je poveljom od 17. jula 1391. braći Vukčićima, Hrvoju i Vuku, potvrdio banat Dalmacije i Hrvatske. Zbog sličnih zasluga obdaren je i treći brat, Dragiša Vukčić, a djelovanje Hrvatinića, kojima je napuljski pretendent namijenio “ulogu izvidnice i graditelja mosta za njegov prelazak u Ugarsku”, davalo mu je za pravo da bosansku vlast u Dalmaciji smatra samo privremenim stanjem tokom kojeg su bosanski vladari i vlastela štitili prava i interese zakonitog ugarskog vladara.

U nastojanju da što dublje potkopa Sigismundovu vlast i sebi stvori mogućnost da zasjedne na njegovo prijestolje, Ladislav je još u oktobru 1392. godine, u vrijeme žestokih osmanskih akcija protiv Ugarske i Bosne, uputio pismo i poslanike "uzvišenom vladaru, gospodinu Bajazidu, caru Turaka", predlažući sklapanje bračnog saveza.

Vijesti o potencijalnom savezu između Ladislava i Bajazida su bile presudne za odluku da se bosanska vlastela, koja se borila protiv Turaka, okrene od napuljskog pretendenta i pristupi Žigmundu. Pokazatelj je povelja vojvode Hrvoja Vukčića iz augusta 1393. kojom je obećao vjernu službu kralju Žigmundu i kraljici Mariji.

Kralj Dabiša i ban Ivaniš Horvat

Promjene u odnosima između Bosne i Anžuvinaca možda se najbolje mogu pratiti na držanju kralja Dabiše prema banu Ivanišu Horvatu. Sve dok su kralj Dabiša i ban Ivaniš održavali srdačne veze, to je značilo da su bosanski vladar i njemu vjerna vlastela pristajali uz opciju napuljskog pretendenta. Trenutak kada se kralj okrenuo protiv svog nekadašnjeg podanika označio je promjenu i prestrojavanje političkih savezništava na širem prostoru od Jadrana do Dunava.

Početkom juna 1394. Dabiša je proglasio bana Ivaniša "nevjernim odmetnikom" i iz Sutjeske uputio naredbu Korčulanima, Hvaranima i Bračanima da se s ljudstvom, flotom i opsadnim spravama pridruže njegovom knezu Ivanu Radivojeviću te mu pomognu da vrati grad Omiš pod kraljevu vlast. Ovaj dokument predstavlja najraniji izvor o otvorenom sukobu između bosanskog kralja i bana Ivaniša.

Bitka kod Dobora

Ugarski kralj je svoju prijestolnicu u Budimu napustio 11. juna, u Pečuj stigao dvanaest dana kasnije, da bi već do 5. jula boravio u Đakovu. Tu je 11. jula 1394. godine izdao povelju bosanskom vlastelinu Vukmiru Semkoviću i njegovoj braći pošto su se uz pristanak bosanskog kralja pismeno obavezali da će poslije Dabišine smrti Žigmunda priznati za svog “prirodnog gospodara".

S velikom vojskom prešao je Savu i ulogorovao se u blizini grada Dobora u koji se ban Ivaniš povukao primjetivši snažno napredovanje ugarske vojske. Kad je osvojio tvrđavu, Sigismund je naredio da se spali i pretvori u pepeo.

U Dobor je došao kralj Dabiša, u pratnji vojske pod zapovjedništvom Nikole Gorjanskog, gdje je sebe i svoje Bošnjane potčinio Žigmundovoj vlasti.

Zarobljenog bana Ivaniša Horvata u Pečuju je naredio da se ubije groznom metodom egzekucije, kako je to zahtijevala kraljica Marija, željna osvete za majčinu smrt. Navodno je ban Ivaniš prvo zavezan za konja koji ga je provlačio kroz gradske ulice, da bi na kraju bio mučen užarenim kliještima, a potom raščetvoren te je takav obješen na gradskim kapijama kako bi služio kao zastrašujuća opomena budućim zločincima.

Poslije bitke

Po završetku borbe, ugarski kralj je za povećanje svoje vlasti uputio Nikolu i Ivana Gorjanskog u sporne oblasti. Tamo su, stupili u sukob s vojskom bana Vuka kod tvrđave Knin i drugih tvrđava i gradova, čime su Dalmaciju i Hrvatsku povratili u njihovo prijašnje vlasništvo. Zagonetno ostaje ponašanje vojvode Hrvoja koji se uopće ne spominje u ovim dešavanjima.