Bijeli sljez

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretragu
Sljez
Bijeli sljez
Naučna klasifikacija
Carstvo: Plantae
Divizija: Magnoliophyta
Razred: Magnoliopsida
Red: Malvales
Porodica: Malvaceae
Rod: Althaea
Vrsta: A. officinalis
Dvojni naziv
Althaea officinalis
L.

Bijeli sljez, (lat. Althaea officinalis), je biljka visoka 1–2 m. Cijela površina je prekrivena obiljem trihomima, te su veliki i naborani listovi mekani, sivkastozelene boje. U pazušcima listova smješteni su veliki cvjetovi bijele ili svijetlo ružičaste boje.

List sljeza
Bijeli sljez

Beli sljez je visok 1–2 m. Cijela biljka je obrasla gustim svilastim dlakama, tako da su listovi srebrnobjeličasti i meki poput kao kadife. Stablo je uspravno, jednostavno ili razgranato, pri dnu odrvenjeno. Listovi su spiralno poredeni, a iz njihovih pazuha pri vrhu stabljike i ogranaka izbijaju cvati bjeloružičastih, 1–2 cm velikih cvjetova. Cvjeta preko cijelog ljeta.

Listovi sa gornjeg dijela stabljike su jajasti i na osnovi klinasti, sa srednjeg dijela su nešto malo krupniji i trokraki, na osnovi zaobljeni ili srcasti, a listovi sa donjeg dijela stabljike su najveći (do 10 cm), petokraki, i imaju najdužu dršku, dugačku skoro kao lisna ploča. Rub lista je nejednako zupčast, začepljen na 3—5 mesta; ima isto toliko prstastih nerava, istaknutih na naličju. List je bjeličasto-zelene boje, bez mirisa i sluzastog ukusa.

Bijeli sljez raste na vlažnim mjestima u srednjoj i južnoj Europi, te zapadnoj Aziji. Najviše je rasprostranjen u kulturi za dobivanje droge visoke kvalitete.

Bijeli sljez je rijetka biljna vrsta koja daje tri droge:

  • korijen (lat. Althaeae radix),
  • list (lat. Althaeae folium) i
  • cvijet (lat. Althaeae flos)

Bijeli sljez se uzgaja se i u vrtovima kao ukrasna biljka.

Sastav

[uredi | uredi kod]

U korijenu bijelog sljeza ima oko 30—35% sluzi, oko 10% pektina, oko 35% škroba, do 10% saharoze, malo invertnog šećera, oko 2% asparagina, betaina, 1,5 % masnog ulja i dr. Pepela ostaje najviše 7%; u pepelu ima mnogo fosfata. Sluz se rastvara u hladnoj vodi i hidrolizom daje glikozu, galaktozu i ksilozu. Najviše sluzi ima u listopadu, na kraju vegetacije, zbog čega korijen u to doba valja vaditi.

Bijeli sljez je lijek, može biti i hrana, pa čak i otrov. U osušenom korijenu bijelog sljeza ima vrlo mnogo hranjivih materija, oko 75% raznih ugljikohidrata. Zbog toga je on vrlo važan izvor škroba i šećera u slučaju gladi i rata, jer može poslužiti za spravljanje hrane.

Upotreba

[uredi | uredi kod]

Osim u medicinske i ljekovite svrhe, sljez ima i industrijsku namjenu. Korijen se koristi u kozmetičke svrhe u kremama za njegu lica. Celuoza iz korijena se koristi u proizvodnji papira. Samljeven korijen se upotrebljava u farmaceutskoj industriji kao vezni elemenat u proizvodnji tableta. Ulje iz korijena se može koristiti u za proizvodnju boja i lakova.[1]

Upotreba u medicini

[uredi | uredi kod]

Bijeli sljez se vrlo mnogo upotrebljava. Zbog velike količine sluzi daje se protiv upala organa za disanje i ždrijela, interno ili za ispiranje nosa u obliku macerata: isjeckan korijen drži se oko dva sata u hladnoj vodi (nikako u ključaloj) i za to vrijeme češće promiješa. Kuhanje korijena nije dobro, jer se time izvlači i škrob, tekućina je gušća, ali je mutnija i brzo se pokvari. Pored ranije navedenog čaj se koristi kod bolesti mokraćnog i probavnog sistema. Upotrebljava se i za ispiranje usta, te kao kapati za nos u za vlaženja sluznice i otapanja suhog sekreta, te olakšanog disanja kod djece.[2]

Kao vrlo blago sluzno sredstvo daje se i protiv proliva, za zapiranje mokraćno-spolnih organa, za klizme, za obloge na upaljena mjesta itd. Ulazi u sastav raznih grudnih čajeva. Često se u razne miksture protiv kašlja dodaje sirup od bijelog sljeza, naročito u dječjoj praksi. .

Izvori

[uredi | uredi kod]