Bacanje koplja

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na navigaciju Idi na pretragu
Matti Järvinen na olimpijskim igrama 1932.

Bacanje koplja datira iz stare Grčke. Koplje se koristilo u ratu i lovu, ali i u nekim igrama. Od početka olimpijskih igara bacanje koplja bilo je sastavni dio, kao i sve do danas. Bacanje koplja vrlo je zahtjevno. Suprotno od općeg mišljenja da je to jednostavno bacanje rukom, ova disciplina koristi aktivnost cijelog tijela. Čak će i mala odstupanja od pravilne tehnike skratiti dužinu leta koplja, a i loše će utjecati na zglobove, ligamente i tetive.

Da bi razvio maksimalni potencijal, bacač mora imati kombinaciju brzine, snage, koordinacije i fleksibilnosti. Da bi hitac bio dobar, bacač mora biti opušten.

Tehnika bacanja koplja[uredi - уреди | uredi izvor]

Ona se dijeli na nekoliko faza:

  1. zalet
  2. započinjanje bacanja iz nogu i kukova s efektivnim prijenosom težišta tijela samo naprijed
  3. torzija s maksimalnim odgađanjem opružanja ruke
  4. blokiranje lijeve strane (kod dešnjaka)
  5. dugotrajno ubrzanje bacačke ruke

Pravilnom tehnikom stječemo najvažniju komponentu: maksimalnu brzinu koplja u trenutku izbačaja.

Zalet[uredi - уреди | uredi izvor]

Andreas Thorkildsen sprema se za zalet

Važna komponenta dobrog bacanja je zalet, koji ima 30% do 40% učinka. Bacač koji iz mjesta baci 48 m sa zaletom bi ga trebao baciti 63 do 69 m. Glavni cilj zaleta je postići maksimalnu kontroliranu brzinu trčanja uoči samog bacanja. S povećanjem brzine zaleta bacaču će se biti sve teže pravilno postaviti tokom prestizanja sprave i križnih koraka. Zalet mora biti opušten.

Najbolji zalet je s lagahnim početkom, zatim postepenim ubrzanjem te postizanjem maksimalne brzine tokom "ukopavanja" stopala i početka izbačaja. Dužina zaleta iznosi od 8 do 15 koraka.

Odabrana dužina zaleta mora omogućiti:

  • postizanje maksimalne kontrolirane brzine u prijelaznim koracima
  • ravnomjerno i stalno ubrzanje od početka do kraja
  • opuštenost tokom cijelog zaleta.

Prijelazni koraci i mehanika bacanja[uredi - уреди | uredi izvor]

Prijelazni koraci počinju kad se sprava povuče nazad i traju do izbačaja. Prestizanje sprave počinje postavljanjem lijeve noge i završava postavljanjem lijeve noge u centralnu poziciju.

Dakle : → lijeva, desna, lijeva, desna-lijeva, gdje je pretposljednji korak kraći.

Većina bacača koristi 5 koraka, neki 3, a neki i 7. Dok bacačka ruka i rame ostaju pasivni iza težišta (kukova), zadnja noga brzo prebacuje težinu tijela na prednju, koja je ukopana. Kad se kukom trzne naprijed, dolazi do istezanja mišića trupa te se stječe dodatna snaga za izbačaj. Doskok zadnje noge nakon križnog koraka ne smije kočiti prijenos težine i rotaciju kuka. Poželjno je eksplozivno odgurivanje i prijenos težišta sa zadnje na prednju nogu bez kočenja (postiže se mehkanim korakom). Taj se korak postiže savijanjem noge u trenutku odraza (kod prijelaza u posljednji korak) te se težište nesmetano kreće prema naprijed. Mehkani korak omogućuje i jaču torziju trupa, veće istezanje mišića i trupa i veću snagu za bacanje. Nakon posljednjeg križnog koraka i doskoka na lijevu nogu, desna noga nalazi se ispred težišta (kod dešnjaka), uzrokujući nagnutost unazad. Ta je nagnutost naročito izražena kad se bacač snažno odrazi lijevom nogom tokom križnog koraka. Uoči doskoka to se koljeno pasivno savija i omogućuje nastavak kretanja kukova dok gornji dio tijela ostaje straga. Na taj način velika muskulatura nogu, kukova i trupa proizvodi početnu snagu za bacanje, nakon čega slijede pokreti manje muskulature gornjeg dijela tijela. Tako se postiže refleks istezanja koji proizvodi veću snagu od obične. U trenutku kad su kukovi naprijed tijelo je u obliku obrnutog slova C, s ramenima povučenim nazad.

Izbačaj[uredi - уреди | uredi izvor]

Bacanje mora nastupiti čim prije nakon postavljanja prednje noge na tlo (ukopavanja). Prvo se opružanjem desne noge kukovi guraju naprijed i tako se karlica postavlja u smjeru bacanja. Gornji dio tijela ostaje straga, a lijevo rame i ruka pomiču se preko prsa te čvrsto blokiraju lijevu stranu. Ako se dobro tempira, blok lijevom rukom završava prije početka kretnje izbačaja, pa će koplje još uvijek biti iza bacača. Tako se postiže istezanje prsne muskulature trupa (naročito velikog leđnog mišića). To istezanje zbog "refleksa istezanja" uzrokuje snažnu kontrakciju tih mišića te se bacačka ruka bičastom kretnjom povlači naprijed. Nakon izbačaja koplja mora se obuzdati kretanje tijela prema naprijed jer u protivnom dolazi do prestupa. To se postiže još jednim korakom naprijed.

Svjetski rekord[uredi - уреди | uredi izvor]

Svjetski rekord u muškoj kategoriji (98,48 m) drži Jan Železný iz Češke i postignut je 25. maja 1996. u Njemačkoj. Kod žena rekord drži također Čehinja, Barbora Špotáková sa 72,28 m, a rezultat je postignut 13. septembra 2008. u Stuttgartu.

Poznati bacači koplja[uredi - уреди | uredi izvor]

Muškarci[uredi - уреди | uredi izvor]

Žene[uredi - уреди | uredi izvor]

Eksterni linkovi[uredi - уреди | uredi izvor]