Arnobije

Arnobije iz Sike (latinski: Arnobius, umro oko 330. n.e.) bio je rimski ranohrišćanski apologetski pisac, koji je delovao za vreme Dioklecijanove vladavine (284‒305). Da bi ga se razlikovalo od drugog Arnobija, koji je živeo u 5. veku nove ere, on se ponekad obeležava Arnobije Stariji. Prema Jeronimovoj Hronici, Arnobije je, pre no što se preobratio na hrišćanstvo (oko 295[1]), bio istaknuti retor[2] u numidskom gradu Sicca Veneria (danas El Kef u Tunisu), koji je u to doba bio jedan od glavnih hrišćanskih središta u prokonzularnoj provinciji Africi, a na hrišćanstvo je prešao zahvaljujući jednom snu koji je usnuo. Kako sam Arnobije u svom spisu o snoviđenjima piše kritički, moguće je da je Jeronim projektovao svoje vlastito poštovanje koje je gajio prema onome što se ljudima ukazuje u snovima. Prema Jeronimu, da bi prevazišao sumnje lokalnog biskupa u iskrenost Arnobijevog preobraćenja,[1] ovaj je oko 303. godine[3] napisao apologetsko delu u sedam knjiga, koje Jeronim naziva Adversus gentes,[4] no koje se u jedinom rukopisu u kojem je sačuvano (iz 9. veka) zove Adversus nationes. Ovi podaci kod Jeronima, njegova napomena da je Laktancije bio Arnobijev učenik,[5] i Arnobijev sačuvani spis sve je što se danas o njemu zna.
Delo Adversus nationes (srpskohrvatski: Protiv pagana) Arnobije je napisao u svetlu Dioklecijanove politike progona hrišćana i u njemu nastojao pobiti argumente pagana o tome zašto je taj progon opravdan.[6] Arnobije napada one koji su tvrdili, kao i kasniji protivnici Avgustinovi, da svet srlja u propast otkad su se u njemu pojavili hrišćani te da je Isus Hrist bio smrtni mag, ništa bolji od Apolonija iz Tijane ili Zoroastera.[1]
Arnobije se pokazuje kao žestok i borben apologeta i vešt retor, koji niže retorske ukrase, pitanja i gradacije, te po stilu nalikuje Tertulijanu. Premda svojim nemilosrdnim šibanjem paganstva prelazi i u pamfletistu, ipak nije stekao veću popularnost među važnijim hrišćanskim piscima, poglavito stoga što se pokazuje kao slab poznavalac Biblije i hrišćanskog učenja. Više se poziva na platonski nego na hrišćanski nauk i pri tom, osuđujući paganska verovanja i kultove, donosi obilje važnih podataka o staroj rimskoj religiji. Hrista poredi s antičkim filozofima, npr. Sokratom i Pitagorom, a kad ga hvali, ugleda se na Lukrecijevu pohvalu Epikura. Potonji hrišćanski pisci Arnobija ili uopšte ne spominju ili ga čak osuđuju.[7]
Delo Adversus nationes sačuvano je u jednom jedinom pariskom rukopisu, nastalom u 9. veku, te jednoj rđavoj belgijskoj kopiji tog rukopisa.[8] U pariskom se rukopisu nalazi i Oktavije Municija Feliksa.[9]
- ↑ 1,0 1,1 1,2 Frend & Edwards 2003, str. 174
- ↑ Buckwald, Hohlweg & Prinz 1984, str. 65
- ↑ Arnobije, Protiv pagana, IV, 36.
- ↑ Jeronim, O znamenitim ljudima, LXXIX.
- ↑ Jeronim, Pisma, LXX, 5.
- ↑ F. Young; M. Edwards; Paul M. Parvis (2006). Historica, Biblica, Ascetica Et Hagiographica. Peeters Publishers. str. 33. ISBN 978-90-429-1882-5. Pristupljeno 11. marta 2013.
- ↑ Budimir & Flašar 1991, str. 596–597
- ↑ Codex Parisinus, lat. 1661. Concetto Marchesi, Arnobii adversus nationes libri vii (Corpus Scriptorum Latinorum Paravianum) Turin, 1953.
- ↑ Internet Encyclopedia of Philosophy: "Modern translations of the Octavius come from a 9th century manuscript in the Bibliotheque Nationale in Paris which contains the seven books of Arnobius’ (284–305) Adversus Nationes along with an 8th book—the Octavius", s.v. Minucius.
- Buckwald, Wolfgang; Hohlweg, Armin; Prinz, Otto (1984). Rečnik grčkih i latinski pisaca antike i srednjeg veka [Tusculum-Lexicon griechischer und lateinischer Autoren des Alterums und des Mittelalters]. Beograd: Vuk Karadžić.
- Budimir, Milan; Flašar, Miron (1991). Pregled rimske književnosti. Beograd: Naučna knjiga.
- Frend, William Hugh Clifford; Edwards, Mark Julian (1996), „Arnobius”, S. Hornblower & A. Spawforth (eds.), Oxford Classical Dictionary (3rd rev. izd.), Oxford, ISBN 9780198661726