Argentinska Konfederacija
| ||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
.svg){kind=small}
Argentinska konfederacija (španjolski: Confederación Argentina) bila je posljednja u nizu država prije formiranja današnje Republike Argentine, koja je egzistirala od 1831. do 1861.[1]
Konfederacija je nastala nakon raspada Ujedinjenih Provincija Río de la Plate, u njenom sastavu bile su provincije; Buenos Aires, Catamarca, Córdoba, Corrientes, Entre Ríos, Jujuy, La Rioja, Mendoza, Salta, San Juan, San Luis, Santa Fe, Santiago del Estero i Tucumán.[1]
I pored prividnog jedinstva bile su autonomne u svemu osim po imenu države, što je na kraju i dovelo do neizbježnog građanskog rata 1852.-1862. i konačnog raspada konfederacije. Paradoks je da je to i danas po ustavu službeno ime Argentine (članak 35).[1]
Kako formalno nisu imale službenog šefa države, čak i one provincije koje su naizgled bile čvrsto vezane uz konfederaciju, također su u jednom trenutku bile secesionistički nastrojene ili provodile vlastitu nezavisnu politiku.[1] Kako se u ta turbulenta vremena kad Španjolska više nije imala nikakav utjecaj na svoje bivše južnoameričke kolonije, od kojih je svaka nastojala ugrabiti što više teritorija za sebe i Konfederacija našla ugrožena invazijama na svoj teritorij, kako od susjeda (Bolivija, Urugvaj, Paragvaj, Čile, Brazil tako i od evropskih velesila (Britanija, Francuska).[1]
Nasušno je bila potrebna bar zajednička vanjska politika, taj posao vodio je od samog starta guverner Buenos Airesa Juan Manuel de Rosas, poprilično čvrstom rukom kao diktator, što je izazvalo tenzije pa ga je 1852. smjenio guverner Entre Ríosa Justo Urquiza. Zbog tog je Provincija Buenos Aires istupila i Konfederacije i postala nezavisna država, pa je glavni grad 1853. premješten iz Buenos Airesa u Paranu.
Konfederaciju koju je razdirao građanski rat, nije spasila ni Konstituanta sazvana 1853. pa se ubrzo nakon tog raspala.[1]