Sreća

Izvor: Wikipedia
Disambig.svg Za ostala značenja v. Sreća (razvrstavanje).

Sreća, užitak i zadovoljstvo su emocionalna stanja u kojima smo zadovoljni. Definicija sreće je jedan od najvećih psihologijskih problema. Predložene definicije uključuju slobodu, sigurnost, položaj u društvu, materijalna dobra, unutarnji mir i tako dalje. Moguća definicija mogla bi biti da je sreća stanje u kojem ljudi ponašanjem dolaze do suprotstavljanja vanjskim silama koje bi inače dovele do nesreće (tuge).[1]

Riječ zadovoljstvo se često koristi za izražavanje lokaliziranog, tjelesnog osjećaja, dok se sreća koristi s dubljim smislom, unutrašnjim osjećajima. Sreća traje duže od brzo prolaznog zadovoljstva, te se često promatra kao neprocjenjiva. Ona može doći kao posljedica pomno planirane situacije, može biti uzrokovana dobrotom drugih, ili situacija koje se osjećaju kao pozitivne i vrijedne. Mnogo uvrježenije mišljenje za sreću je to da je uzrokovana cjelokupnim životom i svjetonazorom. Pitanje najboljeg oblika življenja je jedno od glavnih tema etike.

Filozofija sreće[uredi - уреди]

U mnogim sistemima antičke etike (Demokrit, kiničari, Epikur), ostvarenje sreće (ili blaženstva) je vrhovni princip moralnog delanja. U Nikomahovoj etici, napisanoj 350. godine p. n. e., Aristotel je tvrdio da je sreća jedina stvar koju ljudi žele samo radi sebe samih. On primećuje da čovek želi bogatstvo, ne zbog toga da bi postao bogat, već da bi bio srećan. Oni koji žele slavu, ne žele to da bi postali slavni, nego zato što veruju da će im slava doneti sreću.

Ilustracija sreće (14. vek)

U hrišćanskoj srednjovekovnoj filozofiji, nasuprot težnji za ostvarenjem sreće u ovozemaljskom životu, preovladava težnja da se »istinska« sreća ostvaruje samo u onostranosti, lišenoj slučajnih doživljaja prolazne sreće.

U novovekovnoj filozofiji, sreću kao kriterijum etičkog vrednovanja ističu Spinoza, Lok, filozofi prosvetiteljstva, francuski materijalisti, Kont, Fojerbah i dr.[1] Kant je protivnik poimanja sreće kao najvišeg dobra i zalaže se za etiku dužnosti, smatrajući da su »svi eudemonisti praktički egoisti«.[1] Utilitaristi, kao što su Džon Stjuart Mil i Džeremi Bentam, zalagali su se za sreću kao vrhovni princip etičkog delanja. Za Bentama je etički ideal »najveća sreća najvećeg broja ljudi«. Gete tvrdi da sreća nastupa onda kad možemo u delo sprovesti ono što uviđamo kao pravedno i dobro. Marks smatra da je sreća čitavog društva potrebna kao preduslov sreće svake ljudske jedinke.[1]

Vidi još[uredi - уреди]

Reference[uredi - уреди]

  1. 1.0 1.1 1.2 1.3 Sreća, Filozofija, Enciklopedijski leksikon, Mozaik znanja, Beograd 1973.

Spoljašnje veze[uredi - уреди]