Republika Srednja Litva

Izvor: Wikipedia
Republika Litwy Środkowej (poljski)
Vidurio Lietuvos Respublika (litvanski)
Рэспубліка Сярэдняе Літвы (bjeloruski)
Republika Srednja Litva
marionetska država Druge poljske republike
? Blank.png
 
? Blank.png
1920–1922 Flag of Poland.svg ?

Zastava of {{{common_name}}}

Zastava

Položaj Srednje Litve
Teritorija Republike Srednje Litve (zeleno).
Glavni grad Vilna (Wilno, Vilnius)
Vlast republika
Historijska era međuratni period
 - Pobuna Żeligowskog 12. oktobar 1920
 - opći izbori 24. mart 1922
Danas dio  Litva
 Bjelorusija

Republika Centralna Litvanija ili Srednja Litva (poljski: Republika Litwy Środkowej, litvanski: Vidurio Lietuvos Respublika, bjeloruski: Рэспубліка Сярэдняе Літвы / Respublika Siaredniaje Litvy) ili Centralna Litvanija (poljski: Litwa Środkowa, litvanski: Vidurio Lietuva or Vidurinė Lietuva, bjeloruski: Сярэдняя Літва / Siaredniaja Litva), bio je kratkotrajna međunarodno nepriznata država sa sjedištem u današnjem Vilniusu koja je postojala od 1920. do 1922. Predstavljala je marionetsku državu, stvorenu 1920. kada je inscenirana pobuna pripadnika 1. litvansko-bjeloruske divizije Poljske vojske, smještene na području Vilniuske oblasti, a koju je zrakoplovstvom, artiljerijom i konjicom podržala susjedna Poljska.[1] Vođa pobunjenika Lucijen Želigovski je proglasio novu državu, koja je obuhvaćala područje oko Vilne,(litvanski: Vilnius, poljski: Wilno) nekadašnje prijestolnice Velikog Litvanskog Vojvodstva. Država je postojala sljedećih osamnaest mjeseci i služila kao tampon država između Poljske i Litve, koje su se sporile oko njenog područja.[2] 8. januara 1922. su u Republici održani sporni izbori, a novoizabrana skupština je potom Republiku formalno pripojila Poljskoj.

Poljska je tokom postojanja države poricala svoju umiješanost u njeno stvaranje. Tek nekoliko godina kasnije je poljski vođa Józef Piłsudski priznao kako je pobuna bila operacija pod lažnom zastavom, odnosno kako je lično naredio Żeligowskom da okupira područje pod krinkom "odmetnutog" i pobunjenog poljskog oficira.

Aneksijom stvorena poljsko-litvanska granica je priznata od strane sila Antante, kada ju je potvrdila Konferencija ambasadora[3][4] a potom Liga naroda,[5], mada je nije priznala Republika Litva.[6] Godine 1931. je Međunarodni sud pravde u Haagu izdao saopćenje kojim tvrdi da je poljsko zauzimanje grada predstavljalo kršenje međunarodnog prava.[5]


Izvori i literatura[uredi - уреди]

  1. ((lt)) Čepėnas, Pranas (1986). Naujųjų laikų Lietuvos istorija, vol. II. Chicago: Dr. Griniaus fondas. ISBN 5-89957-012-1. 
  2. Rauch, Georg von (1974). "The Early Stages of Independence". u: Gerald Onn. The Baltic States: Years of Independence – Estonia, Latvia, Lithuania, 1917–40. C. Hurst & Co. str. 100–102. ISBN 0-903983-00-1. http://books.google.com/books?id=emBIdi4LPz8C&pg=PA101. 
  3. Phipps, Eric; Romano Avezzana, Raymond Poincaré, Maurycy Zamoyski, M. Matsuda (1923) (pdf). Decision taken by the conference of ambassadors regarding the eastern frontiers of Poland. League of Nations. http://www.forost.ungarisches-institut.de/pdf/19230315-1.pdf. pristupljeno 11. III 2008. 
  4. League of Nations, Treaty Series. 15. League of Nations. 1923. str. 261–265. 
  5. 5.0 5.1 Miniotaitė, Gražina (1999). The Security Policy of Lithuania and the 'Integration Dilemma' (pdf). NATO Academic Forum. p. 21. Retrieved 2008-03-14. 
  6. The Vilna problem. London: Lithuanian Information Bureau. 1922. str. 24–25. 

Vanjske veze[uredi - уреди]