Propovjednik (knjiga)

Izvor: Wikipedia
Stari zavjet
Judaizam, Protestantizam,
Katoličanstvo, Pravoslavlje
Deuterokanonske knjige
Pravoslavlje
Istočno i rusko
pravoslavlje
Istočno pravoslavlje
uredi

Propovijednik je jedna od knjiga Biblije i Staroga zavjeta. Židovi čitaju knjigu na blagdan Sjenicâ. Sastoji se od 12 poglavlja. Biblijska kratica knjige je Prop.

Riječ "propovijednik" je slobodni prijevod hebrejske riječi "qohelet" (kohelet), koja je imenica ženskog roda i izvedena je iz hebr. riječi "qahal" što znači "okupljati se" [1]. U Septuaginti, najstarijem prijevodu Biblije, knjiga je nazvana Ekklesiastes ("ekklesia" = "skupština"). Taj naziv se koristi u mnogim jezicima. Martin Luther prvi je nazvao knjigu "Propovijednik", što se sazdržalo u pojedinim jezicima, uključujući i hrvatski jezik.

U knjizi nije navedeno ime pisca, ali piše da je "David ov sin, kralj u Jeruzalemu (Prop 1,1) [2]", "imao je veću mudrost nego bilo tko od njegovih prethodnika u Jeruzalemu (Prop 1,16)". To sve upućuje na Salomona. Vladao je od oko 970. do 931. pr. Kr. Neki učenjaci, smatraju da Salamon nije autor, jer pojedini jezični izrazi još nisu postojali u njegovo vrijeme.

Glavne teme knjige su svrha i krhkost života. Riječ ispraznost se pojavljuje oko 40 puta: "Ispraznost nad ispraznošću, veli Propovjednik, ispraznost nad ispraznošću, sve je ispraznost! Kakva je korist čovjeku od svega truda njegova kojim se trudi pod suncem? (Prop 1,2-3)". Ton knjige je pesimističan i skeptičan. Jedna od najpoznatijih misli iz knjige je "nema ništa novo pod suncem (Prop 1,9)". Pisac ukazuje na prolaznost i kratkoću života. Smatra da mudrost, užici i veliki napori imaju malo smisla: "Jer čovjek se trudi mudro i umješno i uspješno, pa sve to mora ostaviti u baštinu drugomu koji se oko toga nije uopće trudio. I to je ispraznost i velika nevolja (Prop 2,21)". Poziva na ono što je "gore", jer ovozemaljsko je prolazno. Ipak, smatra da treba uživati u malim radostima života, koje su Božji dar. Božje ime u knjizi je "Elohim", a ne uobičajeno za Stari zavjet "Jahve". Pojedinim mislima (Prop 12,9-12) aludira se na dolazak Mesije (Isusa). Završna misao je: "Boj se Boga, izvršuj njegove zapovijedi, jer - to je sav čovjek (Prop 12,13)."

Propovijednik je utjecao na Knjigu Sirahovu i Knjigu Mudrosti. Knjiga se ne citira nigdje u Novom zavjetu, makar ima sličnih razmišljanja.

Autorstvo[uredi - уреди]

Ilustracija „sina Davidova i kralja u Jerusalimu“ Gustava Dora.

Na samom početku autorstvo se pripisuje Solomonu (968. p. n. e. - 928. p. n. e.), kralju Izraela. U pitanju je književni postupak jer se glavnina izraelske mudrosne književnosti tradicionalno pripisivala Solomonu, kao što je Petoknjižje bilo pripisivano Mojsiju, a Psalmi Davidu.

Pretpostavlja se da je knjiga nastala u drugoj polovini III vijeka prije hrišćanske ere.

Kompozicija[uredi - уреди]

U knjizi postoje neočekivani prelazi sa predmeta na predmet. Zbog toga, pored stručnjaka koji smatraju da je Propovjednika napisao jedan autor, postoje i mišljenja da je u pitanju djelo koje je napisalo više autora. Unutrašnja nekoherentnost djela otežava njegovu podijelu na posebne cjeline i izradu plana teksta. Vilfrid Harington je predložio sledeću podjelu:

  • Uvod, 1, 1-3
  • Prvi dio
    • Prolog: Dosada 1, 4-4, 11
    • Četiri oblika razočaranja:
  1. Solomonov život 1, 12-2, 26
  2. Smrtnost 3
  3. Pojedinac u društvu 4, 1-5, 8
  4. Novac 5, 9-6, 12
  • Drugi dio
    • Prolog: Smijeh 7, 1-7
    • Četiri oblika razočaranja:
  1. Sankcije 7, 8-8, 15
  2. Ljubav 8, 16-9, 10
  3. Slučaj 9, 11-11, 6
  4. Dob
  • Epilog 12, 9-14


Razmišljanja Propovjednika o ispraznosti zemaljskih užitaka predstavljaju posljednju etapu u osporavanju tradicionalnog učenja o zemaljskoj nagradi za pravednike. Knjiga propovjednikova u tom smislu slijedi za Knjigom o Jovu i predstavlja dalji razvoj biblijske misli. Tradicionalnom učenju suprotstavljao se život. Bilo je potrebno pronaći rješenje koje sam život neće moći da ospori. Propovjednik dovodi u sumnju ustaljeno mišljenje da pravednik mora da bude srećan. Pravedan čovek može imati sve, pa da opet ne bude zadovoljan. Sa tog aspekta predstavlja drugu stranu slike koja je data u Knjizi o Jovu (čovek može da strada bez krivice). Propovednik se suprotstavlja mišljenju po kojem je smisao ljudskog života u dostizanju i ostvarenju zemaljske sreće. Tvrdeći da su zemaljska radost i sreća isprazni, usmerava učenike prema onostranom, koje slijedi posle božanskog suda.

Izvori[uredi - уреди]


Literatura[uredi - уреди]

  • Sveto pismo, Starog i Novog zavjeta; Đ. Daničić, Vuk Stef. Karadžić; Jugoslovensko biblijsko društvo; Beograd
  • Wilfrid Harrington, Uvod u Stari Zavjet, Zagreb, 1987


Spoljašnje veze[uredi - уреди]