Mohačka bitka
| Mohačka bitka | |||||||
|---|---|---|---|---|---|---|---|
| Segment Ratovi protiv Turaka | |||||||
| |||||||
| |||||||
| Sukobljene strane | |||||||
| Tursko carstvo | Hrvatsko-ugarsko kraljevstvo | ||||||
| Snage | |||||||
| oko 45.000 redovnih vojnika i 10.000-20.000 izvanrednih te 160-300 topova | 25.000-28.000 vojnika i 53 topa 8.000 Zapoljinih i 5.000 hrvatskih vojnika nisu stigli do bitke | ||||||
| Žrtve i gubici | |||||||
| oko 1000 | oko 23.000 | ||||||
Mohačka bitka (mađarski: mohácsi csata ili mohácsi vész; turski: Mohaç Savaşı ili Mohaç Meydan Savaşı) bitka je koja se 29. kolovoza 1526. godine odigrala na Mohačkom polju između ugarskog kraljevstva i Osmanskog carstva.
Ugarske snage, predvođene dvadesetgodišnjim kraljem Ludovikom II., pobijeđene su od strane osmanske vojske predvođene tridesetdvogodišnjim sultanom Sulejmanom I. Veličanstvenim.
Nakon pada Beograda 1521. pod tursku vlast, jugoistočne granice Ugarske ostale su nezaštićene. Kako bi ojačao svoj položaj nasuprot Turcima Ludovik II. Jagelović, hrvatsko-ugarski kralj i kralj Češke, oženio se 1522. Marijom Austrijskom iz loze Habsburgovaca, nadajući se da će tako pridobiti pomoć habsburške Austrije. S druge strane, Turci su to protumačili kao opasnost za svoje interese na Balkanu te su nastojali raskinuti taj savez.
Visoka Porta stoga je Hrvatsko-ugarskom kraljevstvu nudila mirovne ponude, no Ludovik ih je odbio. Moguće je da je pritom na njega utjecalo zapadnougarsko plemstvo koje se, u slučaju sklapanja mira s Turcima, pribojavalo austrijskog napada. Budući da nije došlo do sporazuma, osmanske su snage u lipnju 1526. prešle Dunav.
Hrvatsko-ugarska vojska bila je podijeljena u tri glavna dijela: transilvansku vojsku koja je trebala spriječiti Turcima prolaz kroz južne Karpate, a brojala je između 8.000 i 13.000 boraca kojima je zapovijedao Ivan Zapolja. Glavninu vojske predvodio je sam Ludovik, a još jedan, manji dio od oko 5.000 ljudi knez Krsto Frankopan Ozaljski.
Budući da se, zbog dugačke granice, nije moglo znati u kojem će smjeru Turci krenuti, kada su oni prešli Dunav, bili su bliže Budimu nego transilvanske snage, koje su tako ostale izvan bitke. Ugarska vojska za bojište je izabrala otvoreno, ali ne sasvim ravno polje na močvarnom području u blizini Mohača, od kojega se spuštalo prema Dunavu. Osmanska je vojska prešla Savu i Dravu te se u dijelu Baranje, koja danas pripada Mađarskoj, našla nasuprot Ludovikovoj vojsci. Turaka je bilo između 70.000 i 100.000, a hrvatsko-ugarske vojske između 26.000 i 40.000 vojnika. Ipak, Ludovikovi su vojskovođe računali na prednost koju su pridobili izabravši povišeni teren u odnosu na Turke te su odlučili da neće čekati pomoć iz Hrvatske.
Kao što nije točno utvrđen broj sudionika bitke u pojedinim vojskama, tako se ne može sa sigurnošću reći ni koliko je bitka trajala. Obično se drži da je počela oko jedan ili dva poslijepodne, no ne zna se kad je završila. Dok jedna skupina povjesničara govori o kratkotrajnoj bitci, od dva do tri sata, drugi zastupaju mnogo duže trajanje bitke. Naime, turska je vojska, nakon pobjede, prenoćila na bojištu i nije se vratila do svoga tabora što znači da je bila bez zaliha i bez vode. Isto tako, budući da više osmanskih povjesničara tvrdi da je toga dana padala kiša, vojska bi se u slučaju rane pobjede vjerojatno povukla u tabor. U prilog dužem trajanju bitke idu i izvori koji tvrde da je Ludovik pobjegao s bojišta u sumrak, a 29. kolovoza to nije moglo biti prije 6,30. Vjerojatnije je stoga da je bitka trajala duže od dva-tri sata, a možda je trajala i 4-5 sati.
Bitku je s turske strane započela rumelijska vojska, a napale su je s desnog krila ugarske jedinice koje je predvodio nadbiskup Kaloče Pavao Tomori te unijele priličnu . pometnju u turske redove. Tomori je uspio toliko napredovati da je čak doveo u opasnost i samoga Sulejmana, koji se našao na dometu ugarskih streličara te je pogođen i njegov prsni oklop.
Čini se da je bitku ipak odlučila brojna nadmoć Turaka te dugotrajna obuka što su je primali janjičari, koji su napadali na ugarskom lijevom krilu. Mađari više nisu mogli održati svoje položaje, a oni koji nisu pobjegli uhvaćeni su i pobijeni. Sâm je kralj Ludovik pobjegao iz bitke, ali je zbačen s konja te se utopio u rijeci Csele. Oko 1.000 ugarskih plemića i velikaša pobijeno je, kao i po više od 10.000 vojnika s obje strane.
Sultan je naložio da se ne zadržavaju zarobljenici, već da se pobiju, tako da je nakon dva dana napisao u svoj , dnevnik: »Sultan prima počasti svojih vezira i begova; pobijeno je 2.000 zarobljenika; kiša pada u potocima.«
Unatoč pobjedi Turci nisu uspjeli pokoriti čitavu Ugarsku. Premda su provalili u Budim, ubrzo su se morali povući i nisu ga ponovno osvojili sve do 1541. Ipak, ova je bitka označila kraj moći Ugarskoga kraljevstva. Češka je pripala Ferdinandu I. Habsburškom, Ludovikovu šogoru. U Hrvatskoj i Ugarskoj rasplamsale su se dinastičke borbe između pristalica Habsburgovaca i pristalica Ivana Zapolje. Konačno je Hrvatski sabor u Cetingradu 1. siječnja 1527. izabrao Habsburgovca Ferdinanda I. za hrvatskog kralja. Borba za nasljedstvo nastavila se u trećini Ugarske koja nije pala pod tursku vlast te u Slavoniji, gdje su bili najžešći pristalice Zapolje, koji je u svojoj borbi imao i pomoć Turaka.
Borbe će se nastaviti kroz dva sljedeća stoljeća što će znatno osiromašiti Hrvatsko-ugarsko kraljevstvo, potaknuti selidbe stanovništva prema zapadu te kasnije dovesti do znatnog miješanja stanovništva u opustošenim krajevima.
