Bitka kod Waterlooa

Izvor: Wikipedia
(Preusmjereno sa Bitka kod Vaterloa)
Bitka kod Waterlooa
Segment Napoleonovih ratova
Sadler, Battle of Waterloo.jpg
Bitka kod Vaterloa, rad Vilijama Sadlera
Datum 18.6. 1815.
Lokacija Vaterlo, Belgija
Rezultat pobeda koalicije
Zaraćene strane
 Francuska Saveznička vojska:
Velika Britanija
Ujedinjena Nizozemska
Hanover
Nasau
Brunsvik
pojačana sa:
Pruskom
Komandanti i vođe
Napoleon
Mišel Nej
Vojvoda od Velingtona
Gebhard fon Bliher
Snage
73.000 67.000 saveznika
60.000 Prusa (48.000 angažovano do 18:00)
Žrtve i gubici
25.000 mrtvih ili ranjenih, 8.000 zarobljenih 22.000 mrtvih ili ranjenih

Bitka kod Vaterloa počela je nedjelju 18. lipnja 1815. kod Waterlooa u današnjoj Belgiji, 2 km od Vaterloa i 12 km od Brisela. Carska francuska vojska, pod zapovjedništvom cara Napoleona poražena je od Britanske vojske i njenih saveznika pod zapovjedništvom vojvode od Wellingtona, Arthura Wellsleya, zajedno s Pruskom vojskom, pod zapovjedništvom Gebharda von Blücherchera. To je bila posljednja Napoleonova bitka. Poraz kod Watrlooa za Napoleona je značio kraj vladavine, a za Francuze kraj Sto dana (naziv za dane otkad se Napoleon vratio iz izbjeglištva 20. ožujka 1815.).

Kada se Napoleon vratio na vlast, mnoge su se države, koje su bile protiv njega, ujedinile u Sedmu koaliciju. Dvije velike snage pod vodstvom Wellingtona i von Blüchera sastale su se u blizini sjeveroistočne granice Francuske. Napoleon se odlučio za napad s ciljem da ih uništi prije nego se njihove snage udruže i krenu u invaziju na Francusku zajedno s preostalom Koalicijom. Nakon toga uslijedila je odlučujuća trodnevna borba (16. - 19. lipnja 1815.)

Uvod[uredi - уреди]

Šest dana pre nego što je Napoleon došao do Pariza, na Bečkom kongresu je 13.3. 1815. bio proglašen pobunjenikom, a 17.3. 1815. četiri velike sile Velika Britanija, Pruska, Rusija i Austrija su se međusobno obavezale da će prikupiti 150.000 vojnika da bi svrgnuli Napoleona. Napoleon nije uspeo u pokušajima da uveri nekoga od članova Sedme koalicije da odustane od koalicije. Zbog toga je smatrao da je njegova jedina šansa ako prvi napadne, pre nego što koalicija sakupi svu vojsku. Kad bi južno od Brisela uništio koalicijske snage, pre nego što dobiju pojačanja, tada bi Britance mogao da vrati na more, a Prusku izbaci iz rata.

Mapa pohoda oko Vaterloa

Napoleon je podelio svoju vojsku na levo krilo pod komandom Mišela Neja, desno krilo pod komandom maršala Grušija i rezervu, kojom je komandovao on lično. kada su prešli granicu sa Belgijom, Francuzi su izgurali koalicijske predstraže i Napoleon je osigurao centralnu poziciju na raskrsnici između Velingtonove savezničke vojske na severozapadu i Bliherove pruske vojske na severoistoku. Iako su članovi koalicije bili dobro informisani o Napoleonovim kretnjama i obnavljanju neprijateljstava, Velington nije reagovao sve do 15.6.. Napoleon je Pruse smatrao najvećom pretnjom, pa se okrenuo najpre protiv njih, napadajući njihove predstražu u Tuenu blizu Šarlroa, zatim je napredovao kroz Šarlroa. To veče Napoleonovi izviđači su došli do Katre Bra. Citenova zaštitnica zadržala je Napoleonovo napredovanje, što je dalo fon Bliheru mogućnost da sakupi snage na Sombrefu, koji je ranije odabrao kao dobru obrambenu tačku. Napoleon je posla maršala Neja da osigura raskršće puteva u Katr Bra, prema kojem je Velington u žurbi koncentrovao svoju rasštrkanu armiju. Kada je Nej osigurao Katr Bra, okrenuo se istočno i ojačao Napoleona.

Kada je 16.6.a maršal Nej vratio do Katr Bra zatekao je tu malo savezničkih snaga. Pošto je od ranije znao za veštinu vojvode od Velingtona da prikriva svoju pravu snagu, Nej je precenio snage koje su se nalazile na Katr Bra. Iako je imao mnogo više vojnika maršal Nej se oprezno borio, pa nije uspeo da zauzme raskršće. Vojvoda od Velingtona je popodne lično preuzeo komandu nad snagama na raskršću Katr Bra. Ta pozicija se tokom dana ojačavala savezničkim snagama, dok nisu konačno imali dovoljno snaga da napreduju i izvrše napad na Francuze.

Napoleon je u međuvremenu sa rezervom i desnim krilom armije poblijedio Pruse pod komandom generala Blihera u bici kod Linjija 16.6.a 1815. Pruski centar je popustio pod teškim francuskim napadom, ali krila su se održavala. Da je tada Nej došao u pomoć kako je bilo planirano, Prusi bi bili djelomično okruženi sa zapada uletjeli bi u veliko uništenje bijegom na istok. Pruski poraz kod Linjija učinio je Velingtonovu poziciju na Katr Bra neobranjivom, pa se on 17.6. povukao na sjever. Međutim Velingtonova kontrola nad Katr Bra omogućila je Pruse da se vrate i da podrže Velingtona blizu njihove linije odstupanja. To Napoleonu nikako nije odgovaralo. Napoleonova strategija je bila da veliku koalicijsku vojsku razbija u male dijelove, koje on može napadati jedne po jedne.

Prusi su se povukli prema Vavru. Komandant pruskog štaba Avgust fon Gnajzenau planirao je da sakuplja prusku vojsku u Tiliju, odakle je mogao pomagati Velingtonu. Međutim izgubio je kontrolu, jer se dijela vojske povukla prema Rajni. Većinu je ipak skupio u Vavru. Tu je fon Gnajzenau odlučio da u zoru krene prema Velingtonovom lijevom krilu sa 1., 2. i 4. korpusom. Četvrti korpus pod zapovedništvom generala Bilova fon Denevica nije bio prisutan, kad su bili poraženi od Napoleona. Stigli su u noći između 17. i 18. juna kao pojačanje. Treći korpus je predstavljao zaštitnicu.

Velington je proveo 17.6. vraćajući se na prethodni obrambeni položaj na brdu Sent Žan, niskoj izbočini južno od Vaterloa. Lijevo krilo francuske vojske pod komandom Neja ga je sledilo. Napoleon se pridružio Neju sa većinom rezervi, koje su porazile Pruse u Linjiju. Napoleon je generalu Grušu izdao 17.6. neodređene komande da sa 30.000 vojnika proganja Pruse. To je doprinijela kasnijem porazu. Komande je izdao ujutro 17.6., a Gruš je sa proganjanjem započeo kasno toga dana, kada Prusi više nisu bili angažovani. Izgubljeno je bilo dragocjeno vrijeme da se odredi gdje je glavnina pruske vojske, tako da je bilo kasno da se spriječe Prusi da dođu do Vavra. A od Vavra su Prusi mogli pomagati Velingtona. Sa desnim krilom armije Sjevera 18.6.a došlo je do sukoba sa Prusima kod Vavra.

Bojni poredak[uredi - уреди]

U bici je učestvovalo 71.947 francuskih vojnika. Saveznici iz Britanije, Brunsvika, Hanovera, Nasaua i Nizozemske imali su 67.661 vojnika. Od 26 pješadijskih brigada u Velingtonovoj vojsci bilo je 9 britanskih brigada. Od 12 konjičkih brigada 7 je bilo britanskih. U bici su sudjelovala 2 i po korpusa pruske vojske. Napadali su francusko desno krilo. Do 18:00 u bici je učestvovalo 48.000 pruskih vojnika. Dvije brigade napale su Lobau u 16:30, a 2. korpus i dijelovi 1. korpusa su se uključili u 18:00.

Čuvene ravnice Vaterloa i veštačko brdo sa lavljim spomenikom

Bitka[uredi - уреди]

Na desnoj strani Vaterloa je "dvorac" Igomon, koji nije predstavljao neku ozbiljnu vojnu utvrdu. Odatle se protezala izbočina u smjeru zapad-istok do sela Papelat na krajnje lijevoj strani. I Igomon i Papelot su bili utvrđeni, pa su sigurno ušvršćivali Velingtonova krila. Papelot je osim toga kontrolirala put prema Vavru, odakle je trebalo stići prusko pojačanje. Izbočinu je presijecao drum u smjeru sjever-jug prema Briselu. Na zapadnoj strani toga druma ispred Velingtonove linije bila je farma La Haj Sent, gdje je Velington smjestio 350 pešadinaca. Na suprotnoj strani druma bio je pijesak, koji je predstavljao zaštitu za jednu jedinicu strelaca.

Velington je zauzeo dobar bojni poredak. Bilo koji napad na Velingtonovu desnu stranu suočavao bi se sa Igomonom. Bilo koji napad na centar znači da će se napadač suočavati sa vatrom sa La Haj Sent i sa peska. Bilo koji napad na lijevu stranu značio bi borbe kroz ulice Papelota. Osim toga Velington je po običaju dobro prikrio pravu snagu svoje vojske. Napoleon je odbacio mogućnost da izmanevriče Velingtona sa toga povoljnog položaja, jer kako vrijeme prolazi mogu doći i Prusi. Zbog toga se odlučio za plan da napravi napad, kojim bi odvukao Velingtonovu pažnju od pravog cilja. Napoleon je smatrao da će napad na Igomon odvući Velingtonove rezerve u tom pravcu, pa će moći napasti lijevi Velingtonov centar punom snagom. Napoleon se nadao da će tim napadom probiti Velingtonove oslabljene linije i time otjerati Velingtona od Prusa, a Prusi bi se posle toga našli zaglavljeni između Napoleona i Grošija.

Mapa bitke. Francuske jedinice su označene plavom bojom, savezničke crvenom, a pruske crnom

Bitka je započela odvačećim napadom na Igomon u 10:00. Uspeh Napoleonova plana je zavisio od toga koliko će Velington povući rezervi na ugroženo desno krilo. Žerom Bonaparta je predvodio napad na Igomon. Velington je stvarno povukao većinu rezervi na desno krilo. Međutim napad na Igomon razvio se u cijelodnevnu bitku, u koju je ulazilo sve više francuskih vojnika. Zbog toga je to imalo suprotan efekat od namjeravanog.

Glavni napad, koji bi počinjao opasnom francuskom poljskom artiljerijom kasnio je satima dok god se tlo od prethodnog pljuska nije dovoljno osušilo da bi izdržalo težinu artiljerije. Osim toga blato je sprečavalo i pješadiju i konjicu. Kada je francuska artiljerija započela paljbu oko 11:35, očekivani efekt artiljerije je izostao zbog mekog tla, koje je apsorbovalo udar mnogih artiljerijskih zrna. Osim toga Velingtonova taktika je umanjila broj vrijednih meta. Oko 13:30 Napoleon je dobio informacije da Prusi napreduju prema njegovoj desnoj strani. Zbog toga je naredio maršalu Neju da pošalje piješadiju pod komandom Derlona prema Velingtonovom levom centru istočno od La Haj Sent. Derlon je imao 4 divizije od 18.000 vojnika. Derlon se već sukobljavao sa Velingtonom ranije u Španiji i znao je za njegovu taktiku masivnog korištenja kratkodosežnih mušketi protiv pješadije. Derlon je zbog toga odlučio da ne napada u uobičajenom francuskom rasporedu, nego bataljon po bataljon, jedan iza drugoga. Divizija koja je bila na krajnje levoj strani upustila se u sukobe sa braniocima na La Hej Sent. Desna se upustila u borbe kroz Papelot. Preostale dijve divizije pod komandom generala Donzeloa i Markonjea su napale nizozemsku 1. brigadu i uspele je nakon artiljerijske paljbe i borbe brzo istinuti sa izbočine. Iza njih je bila divizija od 7.000 vojnika pod komandom generala Tomasa Piktona. Divizija je imala i veterane iz rata u Španiji. Uslijedio je sukob Piktonove divizije od 7.000 vojnika protiv 9.000 francuskih vojnika. Došlo je do razmjene vatre, borbe izbliza i prsa o prsa. Izgledalo je da će Piktonovi vojnici izgubiti.

Britanska konjica[uredi - уреди]

U tom ključnom trenutku pojavila se britanska teška konjica, koja se dotad nije vidjela iza izbočine. Predvodio ih je lord Uksbridž, glavni saveznički komandant konjice. Oko 3.000 konjanika je napalo Derlonovu pješadiju, koja je dotad bila raspoređena za borbu mušketama. Derlonova pješadija nije imala ni vremena ni prostora da formira obrambene kvadrate. Konjica je razbila dvije regimente oklopnika, dvije divizije Donzeloa i Markonjea, tako da su u kasnijoj bici jako malo učestvovali. Britanska teška konjica je krenula dalje u napad, umesto da se grupiše. Konjica je nastavila sa napadima i pri tome je posjekla dosta artiljeraca. Međutim konjička formacija je bila u tom trenutku u neredu, pa ih je napala francuska konjica i nanela im teške gubitke. Gubici su tada bili oko četvrt ukupnih snaga. Tokom cijele bitke gubici su bili 45% ukupnog broja. Taj događaj je britansku konjicu jako mnogo koštao. Iako su jako skupo platili u kasnijem delu bitke su uspijevali da kreću u kontranapade protiv kombinovanih napada francuske pješadije i konjice.

Pojava Prusa i Nejov konjički napad na centar[uredi - уреди]

Prusi su se počeli pojavljivati na bojnom polju. Napoleon je poslao rezervu, Lobauov 6. korpus i dvije konjičke divizije, sve zajedno 15.000 vojnika, da ih zadrži. Tako je Napoleon potrošio sve pješadijske rezervne snage, osim garde. Ostao je da se obračuna sa Velingtonom sa manjim brojem vojnika.

U tom trenutku maršal Nej je primijetio očito povlačenje iz Velingtonova centra. To je bilo iznošenje ranjenih iz prethodnih okršaja, a Mišel Nej je to pogrešno protumačio kao početak povlačenja. Nej nije imao rezervne pješadije na raspolaganju, jer je ili napadala Igomon ili je branila francusku desnu stranu. Zbog toga odlučuje da prodre u centar samo teškom konjicom. Konjica se penjala uz strminu protiv pješadije, koja ih je čekala. Napadi konjice su više puta odbijeni čvstim pešadijskim kvadratima i artiljerijskom vatrom. Uslijedili su odlučni kontranapadi lake konjice i nizozemske teške konjice. Posle niza neuspješnih napada francuska konjica je bila iscrpljena.

Nejov konjički napad je bio najveći konjički juriš u istoriji ratovanja ali u opsegu jedne bitke jer je u napad jurišalo 12.000 francuskih konjanika na britanske položaje. To je bio zastrašujuć juriš jer je francuska vojska željela time zastrašiti neprijatelja. Juriši su izvođeni nekoliko puta dok i ovaj napad nije slomljen.

Borbe sa Prusima za Plansenoa[uredi - уреди]

Mišel Nej je posle toga organizovao napad na La Haj Sent, koju je osvojio nakon što je tu njemačka legija ostala bez municije. Mišel Nej je posle toga premjestio artiljeriju prema savezničkom centru i počeo uništavati savezničke pešadijske kvadrate. Da su imali rezervne pješadije Francuzi bi se probili kroz Velingtonov centar. Prusi su počeli potiskivati Lobauove snage iz Plansenoa, koji je bio iza francuske desne strane. Napoleon je na to poslao Mladu Gardu od 10 bataljona da bi vratio Pruse. Mlada Garda je posle teških borbi vratila Plansenoa, ali je posle kontranapada ponovo je izgubila. Napoleon na to šalje dva bataljona Stare garde, koji posle teške borbe bajonetama ponovo zauzimaju Plansenoa. Ponovo su Prusi, pod zapovedništvom fon Bilova i Pirha napali Plansenoa. Prusa je bilo 30.000, a Francuza 20.000. Stara garda i druga vojska zadržavali su oko sat vremena masivni pruski kontranapad, pa su bili ponovo izbačeni iz Plansenoa. Franuzi su imali stravične gubitke. Na primer jedna jedinica mlade garde imala je 92% gubitaka.

Napoleon

Imperijalna garda napada Velingtonov centar[uredi - уреди]

Velingtonov centar je bio izložen posle francuskog zauzimanja La Haj Sant. Napoleon je uključio svoju zadnju rezervu, dotad nepobjedivu Imperijalnu gardu. Oko 3.000 gardista je prošlo kroz savezničku vatru i porazili su savezničku prvu liniju. U međuvremenu na bojno polje su konačno došli dijelovi Citenovog 1. pruskog armijskog korpusa, pa su olakšali pritisak na Velingtonovo lijevo krilo. Velington je posle toga mogao da ojača svoj razbijeni centar. Francuski gardijski napad se nastavljao i situacija je postala kritična za Velingtonovu vojsku. Nizozemska artiljerija je pokušala zaustaviti napredovanje francuske garde.

Na zapadu je 1.500 britanskih gardista ležalo štiteći se od artiljerijske vatre. Oni su iznenadili Imperijalnu gardu kad su ustali i zapucali. Zadali su Imperijalnoj gardi težak udarac. Francuzka lovačka pješadija se rasporedila da odgovori na vatru, ali posle 10 minuta borbe malobrojniji Francuzi su se pokolebali. Usledila je borba bajonetama, a u pomoć je došao svjež bataljon francuske lovačke pješadije. Britanska garda se tada počela povlačiti, ali ni Francuzi nisu napredovali zbog vatre sa strane.

Povlačenje Imperijalne garde izaziva paniku[uredi - уреди]

Ostaci Imperijalne garde povukli su se razbijeno i haotično. Panika se raširila francuskim redovima, da se garda povlači i da se svako spasi kako može. Vojvoda od Velingtona je procijenio da je povlačenje garde trenutak kad treba napasti. Signalizovao je napad na Francuze. Saveznička pješadija je bila granatirana cijeli dan, a sad je pojurila na Francuze, koji su se počeli povlačiti. Posle neuspjelog napada na saveznički centar Imperijalna garda sakupila se i pregrupisala južno od La Haj Sent. Ostala su samo tri ili četiri bataljona garde. Napadi brigade Frederika Adama i dijelova 5. brigade izazvali su daljnju konfuziju kod garde. Oni koji su ostali u polupovezanim jedinicama povukli su se borbom prema L Bel Alijans.

Plansenoa pada, a Francuzi se svuda povlače[uredi - уреди]

Kasno popodne stizali su mnogo veći dijelovi Citenovog 1. korpusa u područje sjeverno od La Haj Seint. To je omogućilo Velingtonu da ojača svoj centar na vrijeme prije Napoleonovog napada i da tako odbije taj opasni napad. Kada je francuska garda protjerana iz Velingtonovog centra pruski 1. korpus se probijao kroz francuski centar. Do 7:30 francuske linije su zakrivljene u obliku potkovice. Centar je bio u La Haj Seint, a krajevi potkovice u Igomonu na lijevo i Plansenoi na desno. Francuzi su ponovo zauzeli pozicije u La Haju i Papelotu. Fon Hofmanova 24. regimenta ih je odatle izbacila. Počele su i borbe za izbočinu duž Papelote. Zajedno sa drugim jedinicama i odatle su izbacili Francuze. Diritova divizija se raspadala pod napadima, a onda je konjica pruskog 1. korpusa počela prolaziti kroz rupu. Pod prijetnjom masivnog konjičkog napada su se povukli, pa je 1. pruski korpus zauzio Briselski drum, jedinu francusku odstupnicu.

Prusi su započeli veliki treći napad na Plansenoa, sa tri brigade. Svaka pruska brigada imala je 9 bataljona i bila je otprilike veličine francuske divizije. Plansenoa je branila francuska garda i druge jedinice. Uspeli su izbaciti Francuze odatle. Pruski 4. korpus je napredovao dalje, a svuda su se Francuzi povlačili. Francuski i centar u oba krila se se raspadali.

Teški poraz[uredi - уреди]

Francuski front se raspadao pod opštim napadom savezničke i pruske vojske posle pada Plansenoa. Zadnja jedinica koja je pružala združen otpor bila su dva bataljona Stare garde na mjestu La Bel Alijans. To je bila lična Napoleonova garda. Napoleon se još jedno vrijeme nadao da ako se oni tu održe da će se francuska vojska ponovo skupiti. Ali povlačenje se pretvorilo u uništenje. Garda je formirala dva kvadrata kao zaštitu od napada vodećih dijelova savezničke konjice. Garda se borila dok se Napoleon nije uvjerio da se mora povući. Oba kvadrata su se povlačila u dobrom rasporedu nailazeći na francusku vojsku, koja je bila razbijena i gdje više nije bilo jedinica. Saveznička konjica je do 23:00 ganjala Francuze, koji su bježali. Prusi su pod komandom generala fon Gnajzenaua nastavili potjeru i po noći.

Spomenik u obliku lava i brdo, podignuti su na mjestu gdje se vjeruje da je ranjen nizozemski prijestolonasljednik

Zaključak[uredi - уреди]

Velington i fon Bliher su se sreli oko 21:00, a to je označilo kraj bitke. Saveznici su imali 15.000 mrtvih ili ranjenih, a Prusi 7.000. Napoleon je imao 25.000 mrtvih ili ranjenih i 8.000 zarobljenih. Napoleon je bio svrgnut i jedno vrijeme je bio u begu, prije nego što se predao Britancima. Navodno je Napoleon pokušao da pobjegne u Severnu Ameriku. Bio je zatočen na Svetoj Heleni, gdje je i umro 1821., ali tek nakon što je Velika Britanija "odala počast" njegovim mrtvim vojnicima u Bitki tri cara , bitki naroda i u ovoj koristeći ih kao gnojivo za svoja polja.[1][2].

Izvori[uredi - уреди]

Dodatna literatura[uredi - уреди]

Vanjske veze[uredi - уреди]