Vulkani na Martiniku

Vulkani i šume Mount Pelée i Pitons du Carbet na Martiniku
Svjetska baština – UNESCO
Francuska
Registriran:	2023.
Vrsta:	Kulturno dobro
Mjerilo:	viii, x
Ugroženost:	no
Referenca:	UNESCO

Vulkani na Martiniku nalaze se na planinama Mount Pelée i Piton di Karbe (Pitons du Carbet).

Martinik je ostrvo u Karipskom moru, 450 km sjeveroistočno od obale Južne Amerike i 700 km jugoistočno od Dominikanske Republike. Martinik je postao prekomorski departman Francuske 19. marta 1946. Kristofor Kolumbo otkrio je Martinik 17. juna 1502. god. na svom četvrtom putovanju.

Vulkan Mount Pelée

Piton du Carbet

Tokom jedne erupcije Mont Pelée se uzdigao za stotinjak metara, te je danas s 1.397 metara nadmorske visine najviši vrh Martinika. Vulkan Mount Pelée većinom miruje, ali povremene erumpira. Poznate erupcije bile su u godinama 1792. i 1851.

Erupcija 1932.

Posebno katastrofalna bila je erupcija od 8. maja 1902. god, a aktivnost vulkana trajala je do 1935.

Tamni dim sa Mont Peleea počeo je kuljati u aprilu 1902, nekoliko nedjelja ranije i natkrio nebo iznad grada Saint Pierrea na zapadu Martinika. Stanovnici su se nekako pomirili s tim, baš kao i sa pepelom po tlu. Potoci su presušili, a stoka je počela umirati na pašnjacima.

Sa vrha planine odjeknula je 23. aprila eksplozija. Iz šume ispod vrha ispuzale su bube, šumski mravi i ogromne, otrovne stonoge i pobjegle niz padine. Radnici na terenu su se uspaničili dok su im insekti puzali uz noge i grizli ih. Slijedile su ih stotine zmija, uključujući i vrlo otrovne.

Oko 50 ljudi i 200 životinja umrlo je od njihovih ugriza. Građani Saint Pierrea pokušali su pobjeći u susjedni Fort-de-France, ali su ih na putu zaustavile naoružane trupe koje su ih po guvernerovoj naredbi vratile nazad.

Grad Saint-Pierre u podnožju je gotovo u potpunosti bio uništen. Broj ljudskih žrtava se procjenjuje na oko 30.000, na površini radijusa od preko 10 kilometara od vulkana. Najveći broj žrtava nastradao je od užarenog gasa temperature od oko 600 °C. Samo nekoliko pojedinaca je preživjelo, a jedan je bio zatvorenik Ludger Sylbaris kojeg su spasili zatvorski zidovi. Danas je Saint-Pierre mali grad s jedva 5.000 stanovnika.

Vulkan je posljednji put eruptirao u periodu 1929-1932. Fumarole na vrhu u području kupola od lave bile su aktivne do 1970. godine. Na gornjim i donjim stranama vulkana nalaze se termalni izvori, kao i nekoliko hidrotermalnih podmorskih izvora na obali Karipskog mora.

Bioraznolikost

Šume na Mount Peleu su među najdivljim na Martiniqueu. Neki sektori su izbjegli bilo kakvu ljudsku djelatnost. To su posljednji ostaci tropske sezonske zimzelene šume (mezofilne šume) i posljednja lokacija na Malim Antilima koja ima kompletan šumski sloj, koji ide od obale do vrha vulkanskih masiva (Piton Marcel - 897 m. ili Piton Mont Conil - 1026 m.). Smješten na krajnjem sjeveru ostrva Martinik, IBA područje pokriva površinu od približno 9.260 ha.

Oko stotinu gnijezdećih ili migratornih vrsta ptica posjećuje sva okruženja uključena u ovo IBA (značajna područja za ptice) područje. Većina su šumske vrste uključujući 17 od 18 vrsta sa ograničenom rasprostranjenošću prisutnih na Martiniqueu: Icterus bonana qui est endémique à la Martinique et menacé (statut IUCN : vulnérable), Cyanophaia bicolor (endémique à la Martinique et à la Dominique), Cinclocerthia gutturalis (endémique à la Martinique et à Sainte Lucie), Geotrygon mystacea, Chaetura martinica, Eulampis jugularis, Eulampis holosericeus, Orthorhyncus cristatus, Contopus latirostris, Myiarchus oberi, Cinclocerthia ruficauda, Margarops fuscus, Margarops fuscatus, Myadestes genibarbis, Loxigilla noctis, Euphonia musica, i Saltator albicollis.

U ovom šumskom masivu prisutne su brojne endemične ili rijetke cvjetne vrste, što ga čini "prvorazrednim genetskim konzervatorijumom". Na gornjim i vršnim tropskim nivoima gdje se nalazi šuma, od ukupno 165 autohtonih vrsta drveća, 69 je endemskih za Martinik i Male Antile.

Svjetska baština

Vulkani na Martiniku su 2023. god. uvrštena na listu UNESCO-ove svjetske baštine.