Uvjetni otpust
Uslovno ili uvjetno oslobađanje u najširem smislu označava čin kojom neki pojedinac ili organizacija određenoj osobi vraća oduzeta ili ograničena sloboda, nakon što se ta osoba obavezala nakon oslobađanja ispuniti određene obaveze, odnosno uvjete. U užem smislu se pod tim podrazumijeva institut krivičnog prava, odnosno mjera kojom država privremeno obustavlja izvršavanje zatvorske kazne pravomoćno osuđenoj osobi te je pušta na slobodu; u tom slučaju se koristi izraz uslovni ili uvjetni otpust.
Dok je uvjetni otpust u krivičnom pravu relativno moderni institut, nastao tek sa razvojem penologije i pokreta za zatvorsku reformu u 19. vijeku, njegovi korijeni datiraju iz drevnih običaja vezanih uz ratno pravo, odnosno prakse da ratni zarobljenici puštaju na slobodu nakon što se obavežu da se više neće boriti protiv strane koja ih je zarobila i oslobodila.
U modernoj praksi je institut uvjetnog otpusta stekao popularnost kao jedno od sredstava koja državi, odnosno njenom pravosudnom sistemu, daje veću fleksibilnost prilikom tretiranja pojedinačnih osuđenika, odnosno osuđenike motivira na "korektno" ponašanje prilikom izdržavanja kazne. Neka kaznena zakonodavstva, poput pojedinih američkih saveznih država su institut uvjetnog oslobađanja uveli u same zatvorske kazne, čije trajanje nije precizno određeno, nego su odgovarajućim tijelima (zatvorska uprava, komisije za uvjetni otpust) dane široke ovlasti da u određenom vremenskom rasponu na pojedine osuđenike primijene institut uvjetnog otpusta. Uvjetno pušteni osuđenici su, slično kao i osobe osuđene na uvjetnu kaznu, su nakon oslobađanja u pravilu vezani određenim obavezama i ograničenjima (boravak u određenom gradu, obavezno javljanje policiji i socijalnim organima i sl.); njihovo kršenje sa sobom povlači oduzimanje slobode i izdržavanje ostatka izrečene kazne.
