Tvrđava Svetog Nikole
| Tvrđava svetog Nikole | |
|---|---|
 Svjetska baština – UNESCO | |
 | |
 Hrvatska | |
| Registriran: | 2017. |
| Vrsta: | Kulturno dobro |
| Mjerilo: | iii, iv |
| Ugroženost: | no |
| Referenca: | UNESCO |
Tvrđava Sv. Nikole pomorska je obrambena tvrđava smještena na otočiću Ljuljevcu, na ulazu u kanal Sv. Ante kraj Šibenika. Bila je dio mletačkoga fortifikacijskoga graditeljstva Stato da Terra kojom su se štitili mletački pomorski putevi i luke Jadranskog mora prema Levantu. Godine 2017. dodana je na listu UNESCO zaštićene baštine kao dio Venecijanskog obrambenog sustava 16. i 17. vijeka.[1]
Tvrđava sv. Nikole podignuta je sredinom 16. vijeka na ulazu u kanal sv. Ante, uskome morskom prolazu koji vodi do Šibenika. Smještena je na južnoj strani kanala, na malenu otoku, a južnim je dijelom povezana uskim putićem s kopnom. Svojom sjevernom stranom istaknuta je prema suprotnoj strani kanala, čineći tako nadzor nad morskim putevima tog područja. Nedaleko od mjesta današnje tvrđave prije nego je izgrađena, u srednjem vijeku, postojale su dvije manje kule između kojih je razapinjan lanac kako bi spriječio ulazak nepoželjnih brodova u kanal. Nakon izgradnje tvrđave one su srušene.[2] Razlog izgradnji tvrđave sv. Nikole bio je pad grada Skradina pod navalom Turaka 1522. godine.[3]
Osvajanje Skradina omogućilo je Turcima povoljan položaj za ostvarivanje pomorske veze s unutrašnjošću već osvojena teritorija, što im je bilo posebno važno radi trgovine i izvoza sirovina. U slučaju ostvarivanja njihova plana grad i luka Šibenika bili bi ugroženi, a za jedan od strateški najvažnijih gradova na obali Jadrana to nije bilo dopustivo. Sama luka grada bila je koliko toliko sigurna, a jedini ulazak u grad bio je upravo kroz uski kanal sv. Ante pa se mjesto nove tvrđave nametnulo samo po sebi. Šibenik je dodatno zatražio pomoć od Mletačke Republike koja je pristala, imajući na umu važnost grada i smatrajući da onaj tko drži Šibenik, drži i veći dio tog dijela Jadrana.[4]
Iako je prijedlog za izgradnju tvrđave postojao već 1524. godine, gradnja tvrđave sv. Nikole započela je kada u Dalmaciju dolaze dva istaknuta vojna inženjera - stariji Michele i njegov nećak Giangirolamo, oba iz obitelji Sanmichelli. Navodno je Giangirolamo izradio sve potrebne nacrte koji su uključivali poboljšanje već postojećeg fortifikacijskog sustava, ali i gradnju novih obrambenih fortifikacija.[5] Za gradnju tvrđave sv. Nikole u kanalu sv. Ante Giangirolamo je predložio otočić Ljuljevac. Nove planove poboljšane fortifikacije mletačka je vlast odmah prihvatila, a kako je prioritet bila obrana grada s mora, radovi na tvrđavi sv. Nikole započeli su iste 1540. godine.[3]
Na otočiću Ljuljevcu već je otprije postojao benediktinski samostan koji je zbog nove gradnje srušen. Bilo je potrebno srušiti i samostansku crkvu sv. Nikole, a zamijenila ju je nova u obliku kapelice na sjeverozapadnom dijelu terase tvrđave.[2] Opis tvrđave donosi Giovani Battista Giustiani nakon završetka izgradnje 1553. godine. U njemu se spominje kružni dio tvrđave, koji sam Sanmicheli naziva torionom, a radi se o omanjem trgu na kojem se smjestila kapelica, vjerojatno na mjestu prijašnje crkve. Sama tvrđava zauzela je veći dio otočića, a izgrađena je na grebenu i djelomično iskorištava živu stijenu. Giangirolamo ju je projektirao kao čvrstu i sigurnu tvrđavu u obliku trokuta sa tri istaknuta obrambena bastiona. Građena je od više vrsta materijala pa je tako donja zona tvrđave zidana kamenom (dijelovi ispod razine mora i neposredno iznad nje), dok iznad dolazi dio izveden u opeci što je uobičajeno za doba nastanka tvrđave, ali neuobičajeno za Dalmaciju.
Za opeku je poznato da se dopremala iz Veneta što je dokaz da je graditelju gradnja same tvrđave, kao i materijal koji će upotijebiti u tu svrhu, bio važan. Također iz praktičnih razloga uporeba opeke bila je vjerojatna jer vrlo dobro amortizira topovske granate od kamena. U unutrašnjosti se uočava veća količina sedre kojom je zidana donja zona oboda rondela kao i svodovi većine topovskih otvora. Za čvrstinu tvrđave važna je i živa stijena samoga otočića, mjestimice isklesana i iskorištena u strukturi građevine.
Možda je najzanimljiviji dio tvrđave sam njen oblik.[6] Općenito su tvrđave tlocrta u obliku trokuta u to vrijeme rijetke u Hrvatskoj, kao i u Europi. Ipak, takav oblik susrećemo u Italiji - tvrđava Sarzanelo u Italiji (1493.), kao i Ostia kraj Rima (1482.), dok se trokutasti oblik u Hrvatskoj javlja primjerice kod tvrđave u Sisku (1544.). Šibenska se pak razlikuje od njih jer nema istaknute kule. Također visina kortine, polubastiona i toriona je ista zbog čega se cijela tvrđava doima kao jedinstveni prostor. Moguće je i najvjerojatnije da je na oblik tvrđave sv. Nikole utjecao oblik i količina prostora samog otočića Ljuljevca. Isto tako budući da se radi o razdoblju renesanse koja je sklona osnovnim geometrijskim tijelima i likovima, objašnjenje trokuta moguće je naći i u tome. Ne treba zaboraviti i na ekonomičnost i brzinu gradnje pa se trokut nameće kao najjednostavniji oblik zatvaranja prostora.[2]
Zanimljiva je i činjenica da tvrđava u stvari nikada nije ispunila svoju funkciju jer nikada nije borbeno ni obrambeno bila aktivna. Izvori prenose svojevrsnu anegdotu prvog i jedinog pokušaja obrane kada se htjelo pucati na brodove Španjolske armade u blizini Zlarina.[3] Navodno je ispaljena kugla pala svega nekoliko metara od tvrđave jer se drveno postolje topova zbog velike vlage jednostavno raspalo. Utješna je stoga činjenica da je tvrđava s mora djelovala toliko moćno da joj se nitko nije usudio niti približiti. To je uostalom i glavna zadaća takvih fortifikacijskih objekata - preplašiti i rastjerati moguće napadače.
Pa ipak, iako nije ostvarila primarnu funkciju, tvrđava je od početka bila vojno organizirana. Tako se u već spomenutom Giovanijevom opisu spominje i organizacija snaga na njoj. Iz njega se saznaje da je posadu tvrđave sačinjavalo 25 vojnika i pet topnika. Njima na čelu bio je kaštelan, redovito izabiran iz redova mletačkog plemstva na rok od dvije godine. Tokom trajanja mandata on nije smio napuštati tvrđavu pod prijetnjom smrtne kazne, a dužnost mu je zapravo bila politička, dok se vojni zapovjednik nazivao kapetanom.
Današnji izgled tvrđave vrlo je sličan ondašnjem, a iako je praksa gradnje uključivala poneke promjene i improvizacije, smatra se da slijedi izvorni plan i ideju. Ipak, i na njoj su se događale određene preinake tokom vremena. Tako već u ono doba pod mletačkom vlašću na terasi tvrđave dolazi do mjestimičnog mijenjanja visine. Tokom 19. vijeka dolazi do zamjene topovskih cijevi koje su zahtjevale dodatne promjene, a probili su se i novi otvori. U 20. vijeku se pak na terasi tvrđave radi semaforska stanica za regulaciju prometa kanalom sv. Ante. Iz tog razloga srušene su neke građevine unutar tvrđave, a one sve što su do danas preostale polako propadaju jer je tvrđava izgubila svoju prvotnu funkciju. Također u međuratnom razdoblju izvođene su dodatne intervencije poput probijanja novih topovskih otvora koji su naštetili svodovima. U izvorima stoji da je Konzervacija u tvrđavu ušla tek 1979. godine, a prenosi se i zatečeno stanje. Iz opisa se saznaje da je tvrđava u ruševinama, obrasla nekontroliranim rastom raslinja, kao i da je vlaga dosta pripomogla lošem stanju.[3] Najviše je konzervatorskog posla obavljeno prije rata jer kasnije nije bilo dovoljno novca. Tako su tada obavljene sve potrebne sanacije i završena su sva konzervatoska istraživanja. Prije dvije godine u medijima su se ponovno pojavili napisi o derutnom stanju tvrđave i potrebom za hitnom intervencijom i obnovom, pa čak i (kvalitetnom) prenamjenom, sve u svrhu očuvanja.
Posjetiteljima trenutno ulaz u tvrđavu nije dozvoljen zbog rekonstrukcije koja bi trebala završiti do kraja 2018. godine.[7]
Osnovni tlocrt tvrđave sv. Nikole je trokut. Prema pučini je postavljen rondel, dok su suprotno njemu, prema Šibeniku, postavljena dva polubastiona. Polubastioni su izduljeni, a međusobno i sa rondelom komuniciraju pomoću kortina. Kraće strane polubastiona, one kojima „gledaju“ jedna u drugu su, prema kortini koja ih spaja, snažno uvučene i stvaraju male uši. Postoji uočljiva razlika u obliku polubastiona. Tako je njihova duljina nejednaka, a i različita je zaobljenost njihovih vrhova. Ovo je najvjerojatnije bilo uvjetovano oblikom otočića i samom živom stijenom nad kojom je tvrđava podignuta. Vjerojatno je zapadni polubastion idealnog planiranog oblika. Njegovu veću izduljenost moguće je objasniti i time što je prvi kojem se prilazi s mora pa veća duljina zida znači i veći broj otvora za topove. Nasuprot polubastionima nalazi se rondel polukružnog presjeka. I kod njega se primjećuju odstupanja od idealnog presjeka pa je tako istočna strana rondela djelomično zaravnata, što se ponovno objašnjava oblikom otočića. Rondel također ima uvučene krajeve polukruga i završava ušima.
Na tlocrtu donje razine vidljivo je da njegovu unutrašnjost donekle ispunja zid rastvoren svojevrsnim nišama koji se pruža poput nastavka ziđa iz središta tvrđave i seže do sredine rondela. Budući da prati njegov oblik, i on je izduljen i zaobljen, a okružuje ga bačvasto nadsvođen prolaz. Prolaz je prostran, a izravno komunicira s pet kazamata, širih otvora u zidu u kojima su smješteni topovi. Prolaz iz rondela izravno se nastavlja uz zapadnu kortinu, postupno se šireći prema polubastionu. Duž zida zapadne kortine uočava se također pet ritmično nanizanih topovskih otvora, gotovo na razini mora. Suprotno tome komunikacija rondela s istočnom kortinom je nešto složenija. Izravnog prolaza u nju nema, nego joj se pristupa manjim prolazom iz zapadne kortine. Prolaz koji prati istočnu kortinu nije tako jasno položen uz zidine i ne prati kortinu poput onog na zapadnoj strani. Također ovdje ni topovski otvori nisu simetrično raspoređeni, a i manje ih je – samo dva. Veći otvor skriven iza uha rondela zapravo je ulaz u samu tvrđavu. Ulazilo se s mora, a budući da je ulaz bio povišen, postojali su pristupna konstrukcija i most koji su vodili u tvrđavu kroz reprezentativan renesansni portal.[2]
Na tlocrtima donje razine naznačeni su i speroni, pregradni zidovi poporečno postavljeni unutar vrhova polubastiona, a zajedno s ispunom dodatno su ojačavali temelje tvrđave (poput kontrafora). Oni se javljaju i u najmanjoj kortini, između polubastiona na samom južnom kraju tvrđave. Iako je većina donje razine ojačana ispunom, u središtu između kortina, ostavljen je prostor trapezoidnog oblika, a izvori pretpostavljaju da se tu, između ostalog, nalazila cisterna.
Tlocrt gornje razine nešto je drugačiji. Uočava se jedinstven otvoren prostor čija je trapezoidna sredina ispunjena manjim objektima, a njihov raspored također prati ovaj oblik. Ovdje treba napomenuti da se radi o unutrašnjim prostorima bačvasto nadsvođenima, dok se iznad njih nalazi terasa. Rondel zadržava svoj oblik, pet topovskih otvora ostaje i ovdje, a prostor koji ga ispunjava sada je veći. Ovdje pak treba naglasiti da ono što se u tlocrtu čita kao otvor u stvari je uski otvor između kazamata, ovdje u obliku malih utvrđenih kućica koje se nastavljaju na zidine i u kojima se nalaze topovi. Kazamati se nalaze duž kortina na obje razine, a kružno su raspoređeni i uz zidine rondela. Ispred samih kazamata gornje razine u tlocrtu uočavaju se naznačeni pravokutni svjetlarnici, otvori u svodovima unutrašnjih kazamata koji su služili i za prozračivanje od barutnih plinova pri topovskoj paljbi. Središnji dio ispunjen je objektima u unutrašnjosti - tri pravokutne prostorije, jedne polukružne ispod toriona te hodnika koji ih međusobno povezuje, sve bačvasto nadsvođe i grupirane tako da ostavljaju prostor duž kortina s obje strane jednako. Na ovoj je razini i veći broj što topovskih otvora, što kazamata, a nastavljaju se i duž zidina polubastiona pa ih zapadna strana sada ima osam, a istočna pet. Uz sam rub najkraće kortine na južnom kraju tvrđave uočljive su i dvije krovne kontrukcije s otvorom u središtu – slivnice za cisternu na nižoj razini.[8]
Kako je već spomenuto, portal tvrđave skriven je na istočnoj kortini, iza uha rondela. Ulaz uokviruje renesansni portal na kojemu su radili i domaći majstori, Dujam iz Splita i Frano Dismanić iz Šibenika.[3]
Portal je pravokutna oblika, a sam ulaz nalazi se na sredini i polukružno je zaključen. Cijeli je portal „prekriven“ rustikom, vizualnim znakom reprezentativne i obrambene uloge. Tako je i ulaz naglašen rustikom koja slijedi luk, a samo tjeme luka dodatno se ističe skulpturom. Rustika se prenosi i na tričetvrt stupove u varijaciji dorskog reda koji flankiraju ulaz, dok se na vanjskim krajevima, u istoj razini s tričetvrt stupovima, nalaze pilastri. I stupovi i pilatsri istaknuti su u odnosu na sam ulaz i nose gređe.
Duljinom friza izmjenjuju se triglifi i dekorirane metope, a portal je zaključen istaknutim vijencem na kojem je nekoć stajao lav kao simbol Mletačke Republike. Nažalost, lav je oštećen. Kasnije ga je ponovno dao isklesati car Franjo I., ali su i njega uništili vojnici Kraljevine Jugoslavije 1926. godine, kada su ga razbili i bacili u more.
Promatrana s mora tvrđava ne pokazuje posebno uočljive detalje. Zamišljajući da joj prilazimo s mora, prvo što bismo vidjeli bio bi rondel i zapadna kortina. Gotovo na razini mora uočavaju se veliki otvori za topove, dok sa najviše razine prostor nadgledaju kazamati. Ovaj raspored Giangirolamo smatrao je idealnim jer su topovi niže razine mogli direktno pogoditi bokove brodova koji prilaze, dok su topovi u kazamatima gornje razine razarali njihove jarbole. Rondel gotovo da stoji u moru, prirodne stijene uočavaju se kod kortina, dok se na samom jugu, ispred polubastiona, pruža ostatak otočića koji povezuje tvrđavu s kopnom. Tvrđava izvana ne obiluje detaljima niti dekorativnom ili arhitektonskom raščlambom, nego je jedina artukulacija uska profilacija na dvije trećine visine tvrđave, a koja vizualno odvaja donju od gornje horizontalne etaže.
Uzimajući u obzir vrijeme nastanka i oblik, tvrđava sv. Nikole dovodi se u vezu, između ostalih, i s tvrđavama u Saranzellu u Italiji i Sisku u Hrvatskoj, a još više s venecijasnkom skupinom tvrđava koje su branile ulazak u Lagunu.Ipak, iako sve dijele osnovni oblik sa istaknutim obrambenim točkama, tvrđava sv. Nikole nešto je složenija. Ona se od već spomenutih tvrđava razlikuje kombinacijom rondela i izduljenih polubastiona. Upotreba polukružnog oblika rondela kao najistaknutije točke u ono se vrijeme izbjegava u obrambenoj gradnji jer ostavlja prednji prostor nebranjivim, ali kod Sv. Nikole objašnjava se dvama razlozima. Već spomenutu razlogu zbog kojeg izostanak stijene i kopna pred rondelom ne izaziva strah da će neprijatelji stići podno njegovih zidina i napasti, pridodaje se i mogućnost idealnog rasporeda topova na obje razine. U samom kombiniranju rondela, kortina i polubastiona također dolazi do inovacija. Naime ziđe rondela se ne nastavlja izravno na kortine, nego se s njima povezuje uvučenim ušima katarkerističnim za poligonalne kule, a strijelnicama smještenim u njima kontroliraju se zidine zapadne i istočne kortine. Ipak, najveća se inovacija javlja u organizaciji južnog dijela tvrđave gdje se po prvi puta u cijelom mletačkom graditeljstvu javlja tenalja.[2] Nju oblikuju upravo dva polubastiona povezana kortinom, a rješenje se još naziva i kliještima.
Analizirajući tvrđavu, vidimo novu kombinaciju već postojećih elemenata, zbog čega se u izvorima navodi i kao svojevrsni most unutar morfologije obrambene arhitekture između (oblika i tipologije) prošlosti i budućnosti. Šibenik je kao tada važan grad na Jadranu, a i sa novom ulogom obrane od Turaka, morao dobiti tvrđavu poput sv. Nikole, koja je čvrsta i u toku s ondašnjim trendovima i gradnji. Svemu se vjerojatno pridodala i udaljenost od središta Mletačke Republike zbog koje je Giangirolamo Sanmichele imao „slobodnije ruke“ u planiranju tvrđave, a rezultat su inovacije i jedan od neuobičajenijih primjera mletačke obrambene arhitekture.
Tvrđava svetog Nikole proglašena je Svjetskom baštinom UNESCO-a na sjednici komiteta UNESCO-a u Krakovu od 02-12. jula 2017. god, kao dio transnacionalne baštine venecijanskih utvrđenja od XVI do XVII vijeka.[9][10]
Hrvatska pošta je 2005. izdala poštansku marku s motivom tvrđave sv. Nikole u sklopu edicije "Kule i utvrde"[11]
- ↑ „Tourist attractions of 4 Šibenik fortresses - Šibenik Croatia” [Turističke atrakcije Šibenskih tvrđava] (en). www.sibenik-croatia.com. Pristupljeno 2018-05-20.[mrtav link]
- ↑ 2,0 2,1 2,2 2,3 2,4 Žmegač, A., "Utvrda sv. Nikole pred Šibenikom", Radovi instututa za povijest umjetnosti, Zagreb, 2001., br. 25, str. 91, 93, 96
- ↑ 3,0 3,1 3,2 3,3 3,4 Nadilo, B., "Utvrde : tvrđava sv. Nikola ispred ulaza u šibensku luku", Građevinar, 2001., br.53, str. 747-753, 749
- ↑ „Ana Bašić Alerić: Mletačka vojna arhitektura na kopnu i na Jadranu između 16. i 17. stoljeća”. Odjel za povijest umjetnosti Sveučilište u Zadru. Pristupljeno 8. 1. 2024.
- ↑ Žmegač, A., "Bastioni jadranske Hrvatske", Radovi instututa za povijest umjetnosti, Zagreb, 2009., str. 50
- ↑ „Mletačke utvrde u Dalmaciji; prostorne funkcije na primjeru Zadra i Knina”. SVEUČILIŠTE U ZAGREBU FILOZOFSKI FAKULTE. Pristupljeno 8. 1. 2024.
- ↑ „Šibenik Croatia - tourist destinations, information and attractions” [Sibenik Hrvatska - turističke destinacije, informacije i znamenitosti] (en). www.sibenik-croatia.com. Arhivirano iz originala na datum 2018-05-20. Pristupljeno 2018-05-20.
- ↑ Žmegač, A., "Još jedan stari prikaz utvrde sv. Nikole", Radovi instututa za povijest umjetnosti, Zagreb, 2009., br.33, str. 80
- ↑ „Hrvatska, spomenici upisani na listu svjetske baštine”. UNESCO: Svjetska baština. Pristupljeno 10. 1. 2024.
- ↑ „Tvrđava svetog Nikole”. UNESCO: Svjetska baština. Pristupljeno 8. 1. 2024.
- ↑ KULE I UTVRDE (P) -UTVRDA SV. NIKOLA/ŠIBENIK, XVI.ST.
- Ćuzela, Josip. Šibenski fotrtifikacijski sustav. Šibenik: Gradska knjižnica Juraj Šižgorić, 2005.
- Žmegač, Andrej. Bastioni jadranske Hrvatske. Zagreb: Institut za povijest umjetnosti / Školska knjiga, 2009.
- Nadilo, Branko. Utvrde : tvrđava sv. Nikola ispred ulaza u šibensku luku. / Građevinar. 53, 11/2001. str. 747-753.
- Žmegač, Andrej. Još jedan stari prikaz utvrde. sv. Nikole. // Radovi instututa za povijest umjetnosti. 33/2009., str. 77-82.
- Žmegač, Andrej. Utvrda sv. Nikole pred Šibenikom. // Radovi instututa za povijest umjetnosti. 25/2001., str. 91-100.
