Tasmanski vrag
| Tasmanski vrag | |
|---|---|
| |
| Mužjak | |
| Status zaštite | |
 Status zaštite: Ugroženi (IUCN 3.1) | |
| Naučna klasifikacija | |
| Carstvo: | Animalia |
| Koljeno: | Chordata |
| Razred: | Mammalia |
| Red: | Dasyuromorphia |
| Porodica: | Dasyuridae |
| Rod: | Sarcophilus |
| Vrsta: | S. harrisii |
| Dvojni naziv | |
| Sarcophilus harrisii Pierre Boitard, 1841. | |
Tasmanski vrag ili tasmanijski đavo (Sarcophilus harrisii) je mesojedi tobolčar koji sada u divljini živi samo na Tasmaniji.
Tasmanski vrag je jedini živući pripadnik roda Sarcophilus. Velik kao maleni pas, ali zdepaste i snažne građe, tasmanski vrag je sada najveći mesojedi tobolčar nakon izumiranja psoglavog vučka 1936. godine. Karakterizira ga crno krzno, smrad koji ispušta kada je pod stresom, izrazito glasan i uznemiravajući vrisak, kao i krvožednost kada se hrani. Može loviti plijen i jesti strvine i, iako je obično solitaran, jelo nekada dijeli sa drugim tasmanskim vragovima.
Tasmanski vrag je iskorjenjen sa australskog kopna tijekom zadnjih 3000 godina[1], dobro prije naseljavanja bijelaca 1788.. Budući da su na njih gledali kao na prijetnju stoci na Tasmaniji, tasmanski vragovi su lovljeni do 1941., kada su postali zvanično zaštićeni.
Od kasnih 1990-ih, tumor lica je dosta smanjio populaciju tasmanskih vragova i sada predstavlja prijetnju opstanku vrste, koja je u svibnju 2009. deklarirana ugroženom. Sada Vlada Tasmanije sprovodi programe za smanjenje utjecaja bolesti.
Prirodoslovac George Harris je napisao prvi opis tasmanskog vraga 1807. i nazvao ga Didelphis ursina.[2] 1838. tasmanski vrag je nazvan Dasyurus laniarius od strane Richarda Owena, prije nego je premješten u rod Sarcophilus 1841. i nazvan Sarcophilus harrisii ("Harrisov ljubitelj mesa") od strane Pierrea Boitarda. Kasnija revizija taksonomije tasmanskog vraga, izdata 1987., je pokušala da ga preimenuje u Sarcophilus laniarius, što se baziralo na fosilima nekolicine životinja sa kopna Australije.[3] Vijeće taksonoma ovo uglavnom nije prihvatilo; na kraju, za vrstu je ostavljen naziv S. harrisii, a S. laniarius je dat jednoj fosilnoj vrsti.
Tasmanski vrag pripada porodici Dasyuridae. Rod Sarcophilus sadrži još dvije vrste poznate samo iz pleistocenskih fosila, S. laniarius i S. moomaensis. Veza između te tri vrste nije jasna. Filogenetska analiza je pokazala da je tasmanski vrag daleki srodnik psoglavog vučka.[4]
Tasmanski vrag je najveći živući mesojedi tobolčar u Australiji. Zdepaste je građe, sa velikom glavom i repom koji čini polovinu dužine tijela. Neobično za tobolčara, prednji udovi su nešto duži od zadnjih. Mogu trčati brzinom do 13 km na sat na kratke razdaljine. Krzno je obično crno, a nepravilne bijele šare na prsima i trtici su česte. Mužjaci su obično veći od ženki, sa prosječnom dužinom od 652 mm od glave do početka repa. Rep je dug 258 mm. Prosječna težina je 8 kg. Prosječna dužina tijela i glave kod ženke je 570 mm, sa repom od 244 mm i prosječnom težinom od 6 kg.[5] Prosječna dužina života tasmanskog vraga u divljini je 6 godina, ali u zatočeništvu duže žive.
Tasmanski vrag nakuplja masti u svom repu, pa nezdravi vragovi obično imaju tanke repove. Koristi mirisne žlijezde pri bazi repa da označi tlo iza sebe mirisom. Kada ga se uznemirava, vrag ispusti odvratan smrad, skoro isto tako smrdljiv kao kod tvora.
Vrag ima duge brkove na licu i grude na glavi. Pomažu mu da nađe plijen u mraku, a pokazuju i koliko je drugi vrag blizu dok se hrane. Sluh je dominantno čulo, a također ima i odlično čulo mirisa. Kako tasmanski vragovi love noću, izgleda da vide crno-bijelo. Tako mogu lako vidjeti pokrete, ali imaju teškoća kada gledaju predmete koji se ne pomjeraju.[6]
Jedna analiza snage ugriza kod sisavaca u odnosu na veličinu tijela pokazuje da vrag ima najjači ugriz, preko 35 000 kPa.[7] Snaga ugriza je tako velika jer je i glava velika. Također ima i zube koji rastu polako tokom života. Zubi i vilice tasmanskog vraga i hijene su slični, što je jedan primjer konvergentne evolucije.[8]
Ženke se počnu razmnožavati kada dostignu spolnu zrelost, obično nakon druge godine. Nakon toga, plodne su jednom godišnje.[9] Parenje počinje u ožujku, na zaklonjenim mjestima, i danju i noću. Tijekom sezone parenja mužjaci se bore za ženke, a ženke se pare sa dominantnim mužjakom. Nisu monogamni, a ženke će se pariti sa još nekoliko mužjaka ako dominantni ne pazi na njih nakon parenja. Trudnoća traje 21 dan, a svaka ženka rodi 20-30 mladih od kojih svaki teži prosječno 0,18–0,24 grama.[10] Kada se mladi rode, kompeticija je žestoka dok se iz vagine penju do tobolca. Kada uđu unutra, svaki prihvati dojku i ostaje tako 100 dana. Tobolac ženke tasmanskog vraga, kao i vombatov, je otvoren na kraju, pa je ženki teško da ima fizički dodir s mladima. Iako se rodi mnogo mladih, ženka ima samo četiri dojke, pa tako nikada nema više od četiri bebe u tobolcu; što je ženka starija, to okoti manje mladunaca.[6] U prosjeku, preživi više ženki nego mužjaka.[9]
U tobolcu, mladi se brzo razvijaju. Nakon 15 dana uši su vidljive. Očni kapci se pojave nakon 16 dana, brkovi nakon 17 dana, usne nakon 20 dana. Mladima počne rasti krzno nakon oko 49 dana, a nakon 90 imaju cijelo krzno. Oči im se otvore kratko nakon razvitka krzna - između 87 i 93 dana.[9] Napuštaju tobolac 105 dana nakon rođenja. Izgledaju kao male kopije roditelja i teže otprilike 500 grama. Za razliku od mladih klokana, mladi tasmanskog vraga se ne vraćaju u tobolac; umjesto toga, ostaju u jazbini sljedeća tri mjeseca. Prvi put izlaze van između listopada i prosinca, a postanu neovisni u siječnju. Ženke odgajaju mlade šest mjeseci tijekom jedne godine.
Tasmanski vragovi su rasprostranjeni i prilično česti na Tasmaniji, ali brzo umru od tumora lica. Žive u svim staništima, pa i rubovima urbanih područja, a posebno vole suhe šume i šume na obali. Tasmanski vrag je noćna vrsta, a dan provodi u gustom grmu ili u rupi. Mladunci se mogu penjati na drveće, ali to postaje sve teže kako odrastaju. Mogu također i plivati. Solitarni su i ne formiraju čopore.[10] Zauzimaju teritorije od 8–20 km², koji se mogu dosta preklapati sa teritorijima drugih vragova.
Tasmanski vragovi mogu loviti plijen do veličine malenog klokana, ali su inače oportunisti i jedu i strvine. Najviše voli vombate, ali jede i sve ostale malene životinje, domaće životinje, ptice, ribe, žabe i gmazove. Ishrana im mnogo varira i zavisi od dostupne hrane.[6] U prosjeku jedu oko 15% svoje tjelesne težine svaki dan; međutim, mogu pojesti do 40% u 30 minuta ako im se pruži prilika.[11] Tasmanski vragovi jedu sve dijelove strvine, uključjući i kosti i krzno, zajedno sa mesom i unutrašnjim organima. Što se ovoga tiče, farmeri ga smatraju korisnim jer brzo pojedu strvinu i zaustave širenje kukaca koji mogu nauditi stoci.
Iako love sami,[6] hranjenje je društveni događaj za tasmanske vragove. Može se skupiti i do 12 životinja, a njihovo glasanje se može čuti nekoliko kilometara dalje. Mužjaci su agresivniji pri hranjenju i često zadobiju ožiljke.
Tasmanski vrag je ikonska životinja Australije. Simbol je Tasmanije. Zbog specifičnog ponašanja, bio je subjekt brojnih dokumentaraca i dječijih knjiga i životinjama.
Možda je najboznatiji tasmanski vrag "Taz" iz Looney Tunes serija. Osim ispuštanja sličnih zvukova, velikog apetita i nekih fizičkih sličnosti, zapravo i nema nekih sličnosti sa pravim tasmanskim vragom.
- ↑ Brown O. 2006. Tasmanian devil (Sarcophilus harrisii) extinction on the Australian mainland in the mid-Holocene: multicausality and ENSO intensification. Alcheringa: An Australasian Journal of Paleontology 31:49-57 DOI 10.1080/03115510608619574
- ↑ Harris, G. P. 1807. Description of two species of Didelphis for Van Diemen's Land. Transactions of the Linnean Society of London, Dio IX
- ↑ Werdelin, L. 1987. Some observations on Sarcophilus laniarius and the evolution of Sarcophilus. Records of the Queen Victoria Museum, Launceston, 90:1–27
- ↑ Krajewski, C. et al. 1992. Phylogenetic relationships of the thylacine (Mammalia:Thylacinidae) among dasyuroid marsupials: evidence from cytochrome b DNA sequences. Proceedings of the Royal Society B-Biological Sciences 250:19–27 PMID 1361058
- ↑ Guiler, E.R. 1983. Tasmanian Devil in R. Strahan Ed. The Australian Museum Complete Book of Australian Mammals. p 27–28. Angus & Robertson ISBN 0-207-14454-0
- ↑ 6,0 6,1 6,2 6,3 Department of Primary Industries, Water and Environment. Tasmanian Devil - Frequently Asked Questions
- ↑ Wroe, S, McHenry, C, and Thomason, J. 2005. Bite club: comparative bite force in big biting mammals and the prediction of predatory behaviour in fossil taxa. Proceedings of the Royal Society B-Biological Sciences 272:619–625 PMID 15817436
- ↑ Encyclopædia Britannica. „Tasmanian devil (marsupial)”. Britannica.com. Pristupljeno 2010-03-16.
- ↑ 9,0 9,1 9,2 Guiler, E.R. 1970. Observations on the Tasmanian devil, Sarcophilus harrisii II. Reproduction, Breeding and Growth of Pouch Young. Australian Journal of Zoology 18:63–70
- ↑ 10,0 10,1 Fisher, D.O. et al. 2001. The ecological basis of life history variation in marsupials, Appendix A. Ecology 82:3531–3540
- ↑ Pemberton, D. and Renouf, D. 1993. A field-study of communication and social behaviour of Tasmanian Devils at feeding sites. Australian Journal of Zoology, 41:507–526.
- Ostali projekti
 | U Wikimedijinoj ostavi ima još materijala vezanih za: tasmanski vrag |
 | Wikivrste imaju podatke o: tasmanskom vragu |