Strez

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretragu
Strez
Datum rođenja 12. vek
Datum smrti 1214.
Mesto smrti Pološka kotlina (Drugo Bugarsko Carstvo)
Titula sevastokrator
Period (1208-1214)
Poreklo i porodica
Dinastija Aseni

Strez (bugarski: Стрез, stsl. СТРѢЗЪ, grčki: Στρέαζος,[1]) je bio bugarski plemić te sevastokrator (1211-1214) iz dinastije Asena.

Kao kandidat za bugarskog presto, Strez biva proteran od svog bliskog rođaka Borila. Beži u Rašku, postaje pobratim velikog župana Stefana Nemanjića, i uz njegovu podršku osvaja oblasti Makedonije. Ubrzo, Strez se miri sa Bugarima, dobija titulu sevastokratora, i okreće se protiv raških sizerena.

Ubijen je u vreme rata protiv Raške, pod nerazjašnjenim okolnostima, u zaveri u koju je umešan raški arhiepiskop Sava Nemanjić.

Biografija[uredi | uredi kod]

Strez je bio nećak kraljeva Ivana Asena I, Teodora Petra i Kalojana. Nakon smrti cara Kalojana 1207. godine, bio je kandidat za bugarski presto. Iako je verovatno imao veće pravo[2], vlast preuzima Boril, njegov blizak rođak ili brat.[3][4][5] Nakon preuzimanja trona, Boril je naredio da Streza uhvate i ubiju.[2]

Savez sa Raškom[uredi | uredi kod]

Strez krajem 1207. ili početkom 1208. godine prelazi u Rašku, gde dobija politički azil na dvoru Stefana Nemanjića, koji odbija Borilove zahteve za izručenjem.[2] Mirko Đorđević pretpostavlja da su Streza ranije "zavrbovale" tajne službe Stefana Prvovenčanog, ali kada su ga bugarske vlasti “provalile” velmoža je potražio utočište u Srbiji.[6] Željko Fajfrić pretpostavlja da je Stefan Nemanjić "dugovao uslugu" Kalojanovom rođaku Strezu, jer ga je bugarski car Kalojan ranije pomogao u borbi za presto protiv starijeg brata Vukana.[7] U svakom slučaju, veliki župan ga je primio, a na zahtev cara Borila da mu dostavi begunca, odgovorio je odrečno.

A 19th-century monochrome photograph of a rocky river canyon, with sharp high cliffs in the background.
Klisura Vardara kod današnje Demir Kapije je bila Strezova prestonica Prosek, od 1208 do 1214.

Čast ukazana Strezu na Stefanovom dvoru ubrzo izaziva zavist nekih srpskih plemića. Uviđajući ovo i plašeći se da će ga Stefan izručiti Bugarskoj, Strez planira da beži. Saznavši za te planove, Stefan uverava Streza u svoju odanost i postaje njegov pobratim.[2]

Sukobi u Bugarskoj otvorili su Srbima mogućnost da vrate neke oblasti koje im je Kalojan u prethodnom ratu uzeo. Stefan Nemanjić je nameravao da iskoristi sukob Streza i Borila da osvoji jugozapadne bugarske zemlje. Strezovo prisustvo u Raškoj pružilo je Stefanu sjajno sredstvo da ostvari svoje planove.[8] Naime, srpski napad na bugarsku teritoriju ujedinio bi Bugare oko Borila u odbrani zemlje. Međutim, pohod na bugarsku teritoriju sa bugarskim prestolonaslednikom bi podelio Bugare, i omogućilo Srbima da osvoje neke oblasti za svog štićenika. Željeni ishod bi bio da Boril oslabi, a srpski uticaj u pograničnim oblastima ojača.[8]

Stefan stavlja na raspolaganje Strezu vojsku uz pomoć koje osvaja deo Makedonije. Prvi udar je bio uperen kao vardarskoj dolini, oblasti koju je pre toga zauzeo Kalojan, verovatno oko 1205. godine. Napad je izveden 1208. godine, verovatno dok je Boril bio na pohodu u Trakiji. Strez je sa srpskim trupama zauzeo bugarsku teritoriju i utvrdio se, isprva kao srpski vazal, u nepristupačnoj tvrđavi Prosek kraj reke Vardar, na glavnom putu Niš-Skopje-Solun.[8] Utvrdu je pre njega držao Dobromir Hrs.

Kada je Strez stekao inicijalnu teritoriju, između reke Vardara i Strume, mnogi Bugari su došli da mu se pridruže, jačajući njegovu vojsku i proporcionalno slabeći Borilovu. Sa daljom podrškom Srbije, Strez se proširio Makedonijom, stižući bar do Bitolja. Jedan srpski izvor, verovatno sa znatnim preterivanjem, kaže da su Stefan i Strez "uzeli pola Bugarske".[8] Strez je u toku jedne godine stekao teritoriju od Bera na jugu, do Skoplja na severu, te od reke Strume na istoku do Bitolja, a možda i Ohrida, na zapadu. Obzirom da je Strezovo osvajanje bilo brzo, moguće da su neki gradovi otvorili svoje kapije Strezu zbog njegove popularnosti i dinastičkih veza.[9]

Stefan je naredio da srpske trupe i dalje ostanu u Strezovoj utvrdi, čime Strez nije bio zadovoljan, jer je sumnjao da ga mogu pre ili kasnije zbaciti. Prisustvo srpskih trupa i velmoža u svojoj tvrđavi je verovatno doživeo kao pokušaj kontrole, a ne pomoć. Strez je osetio da ga Srbi koriste kao oruđe da bi uzeli Makedoniju.[9] Tenzije rastu, a srpski izvori navode da je Strez mučio neke srpske velmože i bacio ih u Vardar. Izgleda da je Strez pokušavao da stekne kontrolu nad tvrđavom, eliminišući trupe kojima ne veruje.[9]

Uspevši da stekne jako uporište i lojalne podanike, Strez prekida odnose podređenosti sa Stefanom i postaje samostalni vladar.[9]

Nakon pada Carigrada, krstaši jačaju u regionu. Latinski car Henrik Flandrijski je početkom 1209. godine stekao kontrolu nad Solunom, i delovima Makedonije. Okružen moćnim neprijateljima (Bugarsko carstvo, Raška, Latinsko carstvo) Strez sklapa sporazum sa despotom Epira Mihailom I Komninom.

Bugarski sevastokrator[uredi | uredi kod]

1209. godine bugarski car Boril kreće u pohod protiv Streza, ali se sukob savršava sporazumom. Boril je priznao Strezu pravo na njegove zemlje i oni su sklopili savez. Strez priznaje vrhovnu vlast cara koji njemu priznaje titulu sevastokratora. Moguće da je Strez primio titulu od Borila, a moguće i da mu je Boril samo priznao titulu iz vremena Kalojana.[10]

U praksi, Strez zadržava svoju nezavisnost. Strez je nakon toga uredio zemlju postavivši "sevaste" u sve veće gradove. Zapisi postoje, npr, o njegovom sevastu u Beru. Činjenica da je Strez uspeo da dobije tako povoljne uslove, umesto da bude pregažen od Borila, pokazuje da je postao prilično moćna figura, da je imao vojnu snagu i podršku naroda tog kraja.[10]

Strez i Mihailo su u leto 1209. godine napali Solun, koji je bio u posedu Henrika, latinskog cara. Krajem 1209. ili početkom 1210, Henrik je udario na Mihajla, odbacivši ga od Soluna i uzevši teritorije od njega i Streza. Početkom 1211. godine, Mihailo napušta Borila i Streza i sklapa sporazum sa Latinima.

U proleće 1211. godine Strez ponovo napada Solun, ali Mihajlo Anđeo dolazi u pomoć Latinima, i zajedno odbacuju Streza od grada. Mihailo, uz pomoć krstaških vitezova, nastavlja da goni Strezove snage, prodirući sve dublje u zapadnu Makedoniju. Boril odmah šalje pojačanja Strezu, ali njihove udružene snage na Bitoljskom polju (Pelagonija) trpe poraz od latinskih vitezova. Ali ni Mihajlo nije stekao teritorijalna proširenja, izgleda su i njegovi gubici bili preveliki da bi nastavio kampanju.[11]

Rat protiv Raške[uredi | uredi kod]

Latinskom carstvu je u interesu bio mir sa Bugarskom, da bi otklonili pretnju Solunu i omogućili veću koncentraciju svojih ograničenih resursa protivu Nikeje. 1213. godine papini legati su doputovali u Bugarsku da ponude Borilu mir i suradnju, što on prihvata.[12] Strezove opcije su postale sužene, budući da više nije mogao ratovati protiv Latina ni Epira, sa kojima se našao u savezu. Njemu je brzo postalo jasno da je bugarsko-latinski savez uperen protiv Srba. John Fine smatra da je Boril, kome su Srbi bili susedi, bio zainteresovaniji za rat protiv njih nego Henrik, kome nisu bili nikakva pretnja, te je verovatno on odredio rat protiv Raške kao cilj alijanse.[13]

1214. godine anti-srpski saveznici pokreću rat protiv Raške. Predviđeno je da Latini i Boril upadnu u Srbiju sa istoka, a Strez sa juga. Mihajlo Anđeo se također okoristio ratom napadajući pogranične krajeve. Neki navode da je i ugarski kralj uzeo učešća u ratu protiv Raške, ali za to nema dokaza.[14] Udružene latinske i bugarske snage su stigle do Niša, dok je Strez nastupao dolinom Vardara, podigavši logor verovatno kraj Prologa (današnje Tetovo).[14]

Srbija se našla u nezavidnoj situaciji, sa dva fronta protiv daleko moćnijih neprijatelja. Veliki župan Stefan je poslao izaslanike Strezu da traži mir, dok je mobilisao vojsku za odbranu. Nakon što izaslanici Stefana Nemanjića nisu uspeli da postignu dogovor, on šalje svog brata Savu Nemanjića u njegov kamp.[15][16]

Ubistvo Sreza[uredi | uredi kod]

Monah Sava po zadatku dolazi u Strezov logor, podignut na granici, i pokušava da ga ubedi da napusti učešće u savezu protiv Raške. Prema srpskim izvorima, Savin govor je ostavio jak utisak na neke vodeće ljude, ali ne i na Streza. Pošto diplomatija nije dala rezultata, Sava odlazi noću, a Strez mu garantuje bezbednost. Iste noći, sevastokrator Strez je ubijen.[17]

Savin hagiograf Teodosije, koji opisuje Streza najgorim rečima, kao objašnjenje Strezovog ubistva je predložio intervenciju natprirodnih sila (ubio ga anđeo zbog Savine molitve), ali očigledno Strez je žrtva političkog ubistva, ubijen u zaveri koju je najverovatnije organizovao Sava.[15] Strez je verovatno uboden otrovnom iglom ili bodežom.[6] Prema hagiografiji Svetog Save, Strez je na samrti rekao da ga je ubio mladi vojnik po Savinom naređenju:

Neki strašni mladić po zapovesti Savinoj rečena spavanju je na mene napao, i izvadivši mač moj njime probode srce moje[7]

– Teodosije, Žitije svetog Save

Historičar John V. A. Fine pretpostavlja da je Strez bio žrtva zavere, što bajke o čudima nastoje prikriti. Kada je Sava shvatio da ne može ubediti Streza da otkaže pohod, verovatno je unajmio ili ubedio neke Strezove ljude da ga ubiju.[14] Profesor Vasil Zlatarski smatra da je Sava Nemanjić direktno umešan u smrt sevastokratora.[18] Istoričar Željko Fajfrić takođe smatra da je atentat na Streza "veoma vešto izvedeno uz verovatnu Savinu ulogu".[7]

Nakon atentata, neke Strezove velmože su prebegle Srbima, a njegova vojska je dezintegrisana, čime je okončana opasnost po Rašku.[14] Ni latinsko-bugarske snage u Nišu nisu nastavile pohod. Raška je sada bila spremna braniti se svim snagama na tom pravcu, čime je njihova namera od otvaranju dva frotna osujećena.

Neki naučnici smatraju da je Boril preuzeo kontrolu nad Strezovim oblastima. Drugi smatraju da su njegovu oblast zauzeli delom Latini iz Soluna (Prosek i okolinu), a delom Grci iz Epira, koji ovladaše Skopljem i severnom Maćedonijom.[19] Već u dokumentima iz 1217. godine nalazimo sve makedonske gradove pod vlašću epirskog despota Teodora, Mihajlovog naslednika. Dakle, ili su ih Boril i Latini preuzeli samo nakratko, ili ih je odmah osvojio Mihailo Anđeo, vladar Epira.[20]

Literatura[uredi | uredi kod]

  • "Владетелите на Просек"- П.Мутафчиев, издателство на БАН, 1913 г.
  • "История на България.Том III - Втора българска държава" - Издателство на БАН, 1982 г.
  • "История на българската държава презъ средните векове. Томъ III. Второ българско царство. България при Асеневци (1187—1280)" - Васил Н. Златарски, Издателство "Наука и изкуство", София, 1972 г.
  • "Кой кой е в средновековна България". Андреев, Й. Лазаров, Ив. Павлов, Пл. София, 1995, стр. 353-356.
  • "Забравени и неразбрани" - Пл.Павлов, 2010, изд. "Сиела", стр. 146-149.
  • Бакалов, Георги; Куманов, Милен (2003). „СТРЕЗ (неизв.-ок. 1214)” [STREZ (unknown — c. 1214)] (Bulgarian) (CD). Електронно издание "История на България" [Electronic edition "History of Bulgaria"]. София: Труд, Сирма. ISBN 954528613X. 
  • Velimirović, Nikolaj (1989). The life of St. Sava. St Vladimir's Seminary Press. ISBN 978-0-88141-065-5. 
  • Fine, John Van Antwerp (1994). The Late Medieval Balkans: A Critical Survey from the Late Twelfth Century to the Ottoman Conquest. University of Michigan Press. str. 175–184. ISBN 978-0-472-08260-5. 

Izvori[uredi | uredi kod]

  1. Златарски, p. 270
  2. 2,0 2,1 2,2 2,3 John V. A. Fine, The Late Medieval Balkans: A Critical Survey from the Late Twelfth Century to the Ottoman Conquest (p. 94), The University of Michigan Press, 2009.
  3. Fine, p. 94
  4. Павлов
  5. Андреев (1999), p. 353
  6. 6,0 6,1 Saga o Svetom Savi i Anđelu-ubici
  7. 7,0 7,1 7,2 Željko Fajfrić: Sveta loza Stefana Nemanje
  8. 8,0 8,1 8,2 8,3 John V. A. Fine, The Late Medieval Balkans: A Critical Survey from the Late Twelfth Century to the Ottoman Conquest (p. 95), The University of Michigan Press, 2009.
  9. 9,0 9,1 9,2 9,3 John V. A. Fine, The Late Medieval Balkans: A Critical Survey from the Late Twelfth Century to the Ottoman Conquest (p. 96), The University of Michigan Press, 2009.
  10. 10,0 10,1 John V. A. Fine, The Late Medieval Balkans: A Critical Survey from the Late Twelfth Century to the Ottoman Conquest (p. 98), The University of Michigan Press, 2009.
  11. John V. A. Fine, The Late Medieval Balkans: A Critical Survey from the Late Twelfth Century to the Ottoman Conquest (p. 99), The University of Michigan Press, 2009.
  12. John V. A. Fine, The Late Medieval Balkans: A Critical Survey from the Late Twelfth Century to the Ottoman Conquest (p. 100), The University of Michigan Press, 2009.
  13. John V. A. Fine, The Late Medieval Balkans: A Critical Survey from the Late Twelfth Century to the Ottoman Conquest (p. 102), The University of Michigan Press, 2009.
  14. 14,0 14,1 14,2 14,3 John V. A. Fine, The Late Medieval Balkans: A Critical Survey from the Late Twelfth Century to the Ottoman Conquest (p. 103), The University of Michigan Press, 2009.
  15. 15,0 15,1 Андреев (2004), p. 183
  16. Fine, p. 103
  17. Бакалов (2003)
  18. "История на българската държава презъ средните векове. Томъ III. Второ българско царство. България при Асеневци (1187—1280)" - Васил Н. Златарски, Издателство "Наука и изкуство", София, 1972 г.
  19. Vladimir Ćorović: Latinsko Carstvo i stvaranje Srpske Kraljevine
  20. John V. A. Fine, The Late Medieval Balkans: A Critical Survey from the Late Twelfth Century to the Ottoman Conquest (p. 104), The University of Michigan Press, 2009.

Vidi još[uredi | uredi kod]