Stevan Sremac

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Stevan Sremac

Stevan Sremac (Senta, 11. novembar 1855. - Sokobanja, 12. avgust 1906.) je bio srpski pisac. Nakon studija jezika i istorije na Beogradskom univerzitetu radio je kao srednjoškolski profesor u Pirotu, Nišu i Beogradu. Kao već istaknuti pisac u naponu snage izabran je za člana Srpske kraljevske akademije.(buduća SANU), no uskoro umire od infekcije. Ondašnja javnost je ispratila Stevana Sremca uz dužne počasti, kao jednoga od najostvarenijih srpskih pripovjedača realističkoga smjera.

Njegov suvremenik i poznanik, Antun Gustav Matoš opisao ga je ovim riječima: "BIJAŠE visok, zdrav, lijep čovek `bez felera`... Rumen, rano sijed, sijerih očiju, brkat, duguljastih obraza, pravilnog, malo zavijenog nosa, krupnih obrva, visokog, bijelog čela. U govoru je `vrskao`; imao je poteži jezik. Krupan glas, sitni koraci, tip starog garsona, intelektualnog bećara. Samo gologlav u onoj bujnoj kao griva slobodnoj kosi, izdavaše se na prvi pogled artist i intelektualac."

Glavna Sremčeva djela su romani (ili, opsežnije pripovijetke koje su obimom nadrasle žanr) "Ivkova slava", 1895., "Pop Ćira i pop Spira", 1898., i "Zona Zamfirova", 1903., te niz pripovijesti među kojima se ističu "Vukadin", "Limunacija na selu", Čiča Jordan" i dr. Konzervativnoga svjetonazora, rojalist i "nacionalist" u politici, privrženik patrijarhalnih vrijednosti - Sremac je bio zdravohumorni temperament, čovjek koji je prihvatao stvarnost kakva jest. Satirik, no ne gorak i jedak; realistički opisivač, no ne i balzakovski analitik; humorni pripovjedač blagonaklonoga stava spram tursko-orijentalne baštine, no bez elegičnosti i sjete, Sremac je poglavito zdravi i jedri majstor svakodnevnoga, dobar opažač životnih trivijalnosti i pitoresknosti. Vlastiti je nedostatak maštalačke imaginacije pretvorio u prednost, pišući realistična djela zasnovana na stvarnim događajima (npr. Ivkova slava) koje je zapisao u svojim bilježnicama, kasnije ih kolažirajući u svoje romane i pripovjetke. Općim je mjestom postala tvrdnja da je Stevan Sremac jedini opisao tri regionalna tipa srpskoga društva: beogradsko-varoški, vojvođansko-banatski i južnosrbijansko-niški. Rjeđe se spominju ostale značajke njegova stvaralaštva: Sremac nije ni pjesnik iščezle prošlosti ni naturalistički društveni kritik suvremenosti; on nije ni tvorac osobnosti problematiziranoga unutrašnjeg života, niti razglobitelj uzlova međuljudskih odnosa. Njegova snaga je u prihvaćanju burlesknosti, na nižoj razini i banalnosti svakodnevnosti ljudske opstojnosti, te, na paradoksalan način, proslavljanju i posvećivanju običnih i neznatnih sudbina. Dok su u «Popu Ćiri i popu Spiri», pripovijetci koja je postala roman, na dobrodušan način ismijani srpski pravoslavni popovi (sam Sremac bijaše vjernikom, i njegova satira nije žučna ni maliciozna), u "Zoni Zamfirovoj" evocirana je atmosfera srbijanskog "orijenta"; roman je životan i zbog piščeve znalačke upotrebe torlačkoga narječja u dijalozima, a velik je uspjeh polučila i moderna ekranizacija. Izgleda da su srpski režiseri pronašli pravi mali rudnik u Sremčevim djelima što odišu orijentalnom aromom, tako da je režiser Zdravko Šotra 2005. snimio i ekranizaciju Sremčeve pripovijesti "Ivkova slava".

Djela[uredi - уреди | uredi izvor]

Nagrada "Stevan Sremac"[uredi - уреди | uredi izvor]

Niški kulturni centar svake godine dodeljuje nagradu "Stevan Sremac" za najbolji roman ili knjigu priča na srpskom jeziku. Nagrada se dodeljuje od 2004. godine. Dosadašnji dobitnici su:

Vidi još[uredi - уреди | uredi izvor]

Literatura[uredi - уреди | uredi izvor]

D. Vučenov: Stevan Sremac, u: Sremac - Izabrane pripovjetke, Zagreb - Beograd, 1949., str. 207-216

Vanjske veze[uredi - уреди | uredi izvor]