Putujuće društvo
Putujuće društvo je pripovijetka Stevana Sremca. Tematski se bavi mentalitetom srpske palanke (Vlasotince) kraja 19. stoljeća, opisujući - s elementima humoreske - težak položaj glumaca u putujućim družinama Srbije onoga vremena, osuđenih na nesiguran život od danas do sutra, u ime samoodabranih umjetničkih ideala.
Sremac se, očito dobro mu poznatom problematikom života putujućih glumaca u Srbiji svojega vremena, prvi puta pozabavio u liku glumca Svetislava u Ivkovoj slavi (1895.), a osobito u njegovoj središnjoj pripovijetci tog tematskog ciklusa - Putujućem društvu (1901.), u kojoj je prikazano gostovanje Dimićeve kazališne družine u Leskovcu, Vlasotincu i drugim varošima 'nove Srbije' tijekom 1889.
Pripovijest nakon tragikomičnog uvodnog dijela, ulazi u tjeskoban zaplet, iz kojeg pak u vješto izvedenu komičnu kulminaciju i konačno - u rasplet.
Tako je u pripovijetci na dojmljiv i plastičan način prikazana tegobna, ponekad banalna i tragikomična, ali i gorda i uzvišena sudbina kazališnih družina u Srbiji koncem 19. st.
Umjetnički također vrlo uspješno je prikazana i psihologija glumačkog mentaliteta kao kompromisa neobičnih krajnosti, prije svega uzvišenog i niskog, racionalnog i infantilnog, ironičnog i grotesknog.
Literatura[uredi | uredi kod]
- D(imitrije). Vučenov: Stevan Sremac, u: Sremac: Izabrane pripovijetke, Zagreb-Beograd, 1949., str. 207-216