Smrt Edgara Allana Poea

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretragu
Poevo tijelo nalazi se ispod ovog spomenika u Baltimoreu. Autorova smrt je i danas obavijena misterijem.

Smrt Edgara Allana Poea od 7. listopada 1849. godine i do danas ostaje misterij. Okolnosti koje su dovele do iste, kao i njezin uzrok, nepoznati su i danas. Dana 3. listopada 1849. godine, Joseph W. Walker je pronašao Poea na ulici u Baltimoreu u potpuno deliričnom stanju, navodeći kasnije de je bio "u velikoj opasnosti te... mu je hitno bila potrebna pomoć".[1] Poe je ubrzo odveden na Medicinski koledž Washington, gdje je umro 7. listopada 1849. godine u 5:00 sati ujutro. Imao je 40 godina. Poe ni u kojem trenutku nije bio dovoljno lucidan da objasni okolnosti svog stanja.

Većina dostupnih informacija o posljednjim danima Edgara Allana Poea dolazi od liječnika koji ga je nadzirao, dr. Johna Josepha Morana, međutim njegov kredibilitet je upitan.[2] Poe je pokopan nakon skromnog sprovoda na omanjem crkvenom groblju u Baltimoreu, međutim 1875. godine su njegovi ostaci preseljeni u novu grobnicu s većim spomenikom. Novi spomenik je također označio i mjesto pokopa Poeove supruge Virginije te njezine majke, Marije. Teorije o uzroku Poeove smrti navode suicid, ubojstvo, koleru, hipoglikemiju, bjesnoću, sifilis, gripu, kao i to da je Poe bio žrtva coopinga. Dokazi o utjecaju alkohola su snažno opovrgavani.[3]

Nakon Poeove smrti, urednik Rufus Wilmot Griswold je napisao osmrtnicu pod pseudonimom Ludwig. Griswold, koji je postao Poeov literarni izvršitelj, bio ja zapravo Poeov rival te je objavio piščevu prvu cjelovitu biografiju, u kojoj ga je opisao kao odvratnog, pijanog, nadrogiranog luđaka.[4] Većina tih tvrdnji kasnije se pokazala krivotvorinama, a iako su Poeovi poznanici denuncirali tekst, on je bio izrazito popularan.

Kronologija[uredi | uredi kod]

Portret Edgara Allana Poea iz rujna 1849. godine, mjesec dana prije njegove smrti. Autor portreta je William Abbott Pratt.

Dana 27. rujna 1849. godine, Edgar Allan Poe napustio je Richmond te se uputio prema svom domu u New Yorku. Pouzdani dokazi o Poeovom kretanju u periodu do 3. listopada, kada se se u stanju delirija pojavio u gostionici Ryan's Tavern u Baltimoreu, ne postoje.[5] Tiskar po imenu Joseph W. Walker poslao je pismo Poeovom poznaniku, dr. Josephu E. Snodgrassu, u kojem je tražio pomoć.[1] Pismo je imalo sljedeći sadržaj:

Dragi gospodine—Ovdje se nalazi jedan gospodin, u jako lošem stanju, u Ryanovoj taverni, koji se predstavlja kao Edgar A. Poe i koji je, čini se, u velikoj opasnosti, i koji tvrdi da Vas poznaje i uvjeravam Vas da mu je hitno potrebna pomoć. Vaš, u žurbi, Jos. W. Walker[6]

Snodgrass je kasnije tvrdio da je poruka navodila da je Poe bio "u stanju zvjerske opijenosti".[1]

Snodgrassov osobni izvještaj opisuje Poeov izgled "odvratnim", s raščupanom kosom, izmoždenim, prljavim licem te "tupim i odsutnim" pogledom. Njegova odjeća, dodao je Snodgrass, koja se sastojala od prljave košulje bez sakoa i neulaštenih cipela, bila je istrošena i nije mu odgovarala.[7] Dr. John Joseph Moran, koji je bio Poeov liječnik na medicinskom koledžu, dao je svoj izvještaj o Poeovom izgledu tog dana: "prljavi, izblijedjeli, stari bombažni sako, hlače sličnog karaktera, par iznošenih cipela potpuno uništenih na petama i stari, slamnati šešir". Poe ni u kojem trenutku nije bio dovoljno lucidan da bi objasnio što ga je dovelo do tako kaotičnog stanja te se naširoko vjeruje kako odjeća što ju je nosio nije bila njegova,[7] posebice zato što je nošenje pohabane odjeće bilo suprotno Poeovom karakteru.[8]

Moran se skrbio za Poea u bolnici Koledža Washington, koja se nalazila na križanju ulica Broadway i Fayette. Nije smio primati nikakve posjete te je smješten u sobicu s rešetkama na prozorima u dijelu zgrade rezerviranom za pijane pacijente.[9]

Tokom noći prije smrti, Poe je navodno opetovano izvikivao ime Reynolds, međutim do danas nitko nije uspio identificirati o kome se zapravo radi. Jedna od mogućnosti jest da se prisjećao susreta s Jeremiahom N. Reynoldsom, novinskim urednikom i istraživačem koji je možebitno bio inspiracija za Poeov roman The Narrative of Arthur Gordon Pym of Nantucket.[10] Druga mogućnost je sudac Henry R. Reynolds, koji je nadzirao područje na kojemu je Poe pronađen i koji se možebitno susreo s Poeom na dan izbora.[11] Postoji i solucija da je Poe zapravo izvikivao prezime Herring, s obzirom da je imao srodnika po imenu Henry Herring. U kasnijim izvještajima, Moran je izbjegavao spominjati Reynoldsa, mada je spomenuo posjet izvjesne "gospođice Herring".[12] Također je tvrdio da je pokušao razveseliti Poea tokom jednog od rijetkih trenutaka kada je bio budan. Kada mu je Moran rekao da će uskoro uživati u društvu prijatelja, Poe je navodno odgovorio: "Najbolje što bi moj prijatelj mogao uraditi za mene je da mi pištoljem propuca mozak".[13]

U tako kaotičnom stanju, Poe je govorio o supruzi u Richmondu. Moguće je da je u stanju delirija buncao, vjerujući kako je njegova pokojna supruga, Virginia, još živa, ili da je referirao na Sarah Elmiru Royster, koju je nedavno bio zaprosio. Nije znao što se dogodilo s njegovim kovčegom koji je, kako se čini, ostao u Swanovoj taverni u Richmondu.[9] Moran je naveo kako su Poeove posljednje riječi bile: "Gospodine, pomozi mojoj jadnoj duši"; umro je u nedjelju, 7. listopada 1849. godine, u 5:00 sati ujutro.[14]

Vjerodostojnost Moranovog izvještaja[uredi | uredi kod]

Kako Poe nije imao posjetitelja, Moran je vjerojatno jedina osoba koja je bila uz pisca tokom njegovih posljednjih dana. Unatoč tomu, kredibilitet njegovih izvještaja je opetovano preispitivan, ako već nije proglašen u potpunosti nevjerodostojnim.[2] Tokom godina nakon Poeove smrti, Moranova priča se konstantno mijenjala kako je pisao i držao predavanja o toj temi. Tvrdio je, primjerice (tokom 1875. te, ponovo, 1885. godine), da je odmah obavijestio Poeovu tetu i punicu, Mariju Clemm, o piščevoj smrti; istina je ta da ju je kontaktirao tek 9. studenog, više od mjesec dana nakon Poeove smrti, i to na njezino inzistiranje. Također je tvrdio da je Poe, vrlo pjesnički, izrekao sljedeće prije nego je umro: "Nebeski lukovi me obuhvaćaju, a Bog ima svoj dekret čitko napisan na čelu svakog stvorenog ljudskog bića, dok se demoni pojavljuju, a njihov će cilj biti gorući valovi ispraznog očaja". Urednik časopisa New York Herald, koji je objavio ovu verziju Moranove priče, priznao je: "Ne možemo zamisliti da Poe, čak ni u stanju delirija, konstruira [takve rečenice]".[15] Poeov biograf William Bittner pripisuje ovu priču činjenici da je u to doba postojao običaj da se umrlima pripisuju pobožne posljednje riječi kako bi se utješili žalitelji.[16]

Moranovi izvještaji su čak mijenjali i datume. Na različitim je mjestima tvrdio da je Poe doveden u bolnicu 3. listopada u 17:00 sati, 6. listopada u 9:00 sati ili pak 7. listopada (kada je i umro) u "deset sati poslijepodne". Za svaki od tih datuma je tvrdio da ima bolničke spise kao dokaz.[17] Potraga za navedenim spisima, posebice za službenom potvrdom o smrti, pokrenuta stoljeće kasnije završila je bez rezultata; nikakvi spisi o Poeu nisu pronađeni.[18] Neki kritičati tvrde da su Moranove nekonzistentne izjave samo posljedica pogrešnog prisjećanja, nevine želje za romantiziranjem ili, čak, senilnosti. U vrijeme kada je, 1885. godine, objavio svoj posljednji izvještaj, Moran je imao 65 godina.[17]

Uzrok smrti[uredi | uredi kod]

Poe je inicijalno pokopan u stražnjem dijelu groblja crkve Westminster, bez nadgrobnog spomenika. Ovaj naknadno postavljeni spomenik označava originalnu lokaciju groba.

Svi medicinski podaci i dokumenti o Poeu, uključujući i potvrdu o smrti, izgubljeni su, ako su ikada uopće postojali.[18] Točan uzrok piščeve smrti je nepoznat, mada postoje brojne teorije. Mnogi biografi dotakli su se ovog pitanja te su došli do različitih zaključaka, od teze Jeffreyja Meyersa da je umro od hipoglikemije do teorije zavjere o ubojstvu koju je iznio John Evangelist Walsh.[19] Postoje i teorije kako je Poeva smrt bila posljedica suicida zbog depresije. Tokom 1848. godine, gotovo je umro od predoizranja laudanumom, tada dostupnim sedativom i analgetikom. Iako ostaje nejasno je li to bio neuspjeli pokušaj samoubojstva ili samo Poeova pogrešna procjena, činjenica je da to nije bio uzrok njegove smrti naredne godine.[20]

Snodgrass je bio uvjeren kako je Poe umro od alkoholizma te se svojski potrudio da popularizira tu ideju. On je bio pripadnik Trezvenjačkog pokreta te je Poea vidio kao izvrstan primjer u svom djelovanju u sklopu pokreta. Međutim, Snodgrassovi spisi o toj temi su se ispostavili nevjerodostojnima.[2] Moran se otvoreno usprotivio Snodgrassu kada je 1885. napisao kako Poe nije umro pod utjecajem opijata. Moran je tvrdio kako Poe "nije imao ni tragove mirisa alkohola u dahu ili po tijelu".[2] Unatoč tomu, neke tadašnje novine su kao uzrok Poeove smrti navodile "zatajenje mozga" ili "upalu mozga", što su bili eufemizmi za smrti uzrokovane alkoholizmom ili sličnim nedostojnim uzrocima.[21] U jednoj studiji o Poeu, psiholog Robertson je sugerirao kako je pisac patio od dipsomanije.[22]

Navodi kako je Poe bio notorni alkoholičar su u međuvremenu osporavani.[3] Njegov partner u pijenju tokom jednog perioda, Thomas Mayne Reid, priznao je kako su njih dvojica često imali divlje "veselice", međutim kako Poe "nikada nije prelazio granicu nevine opijenosti u kojoj svi mi uživamo... I dok priznajem kako je to bio jedan od Poeovih poroka, mogu iskreno reći kako to nije bilo uobičajeno".[23] Neki su pretpostavili kako je Poe imao jako nisu toleranciju na alkohol te da je bio pijan već nakon jedne čaše vina.[24] Pio je samo u vrijeme teških životnih trenutaka te su postojali periodi kada mjesecima ne bi uzeo ni kap alkohola.[3] Još jedna činjenica koja zbunjuje po pitanju Poea i alkohola jest i ta da je u trenutku smrti bio član udruge Sinovi trezvenosti, koja je bila dio Trezvenjačkog pokreta.[25][26] William Glenn, koji je primio Poea u udrugu, godinama kasnije je napisao kako zajednica nije imala razloga sumnjati da je Poe prekršio svoju prisegu udruzi dok je bio u Richmondu.[27] Iako se opetovano pojavljuju, izvještaji o mogućem predoziranju drogama pokazali su se neistinitima. Thomas Dunn English, Poeov javni neprijatelj i školovani liječnik, inzistirao je da Poe nikada nije koristio droge.[28] Napisao je: "Da je Poe koristio opijum kada sam ga ja poznavao (prije 1846.), ja bih to, i kao liječnik, i kao osoba koja dobro uočava detalje, bio uočio tokom njegovih čestih posjeta mojoj sobi, mojih posjeta njegovom domu i naših susreta na drugim mjestima – nikada nisam vidio tragove toga i smatram tu tvrdnju neutemeljenim tračem".[29]

Brojni drugi uzroci smrti predlagani su tokom godina, uključujući nekoliko rijetkih oboljenja mozga ili moždani tumor, dijabetes, različiti oblici deficijencije enzima, sifilis,[30] apopleksiju, delirium tremens, epilepsiju i meningitis.[31] Liječnik po imenu John W. Francis pregledao je Poea 1848. godine i utvrdio da ima srčano oboljenje, što je Poe kasnije poricao.[32] Analiza uzorka Poeove kose iz 2006. godine isključila je uzroke poput trovanja živom, trovanja olovom ili drugih trovanja teškim metalima.[33] Kolera je također predložena u jednom trenutku.[34] Naime, Poe je 1849. godine, u vrijeme kada je gradom harala epidemija kolere, bio u Philadelphiji. On se tada razbolio te je svojoj teti, Mariji Clemm, napisao pismo u kojem je rekao da je možda "imao koleru, ili jednako bolne grčeve".[35]

S obzirom da je Poe pronađen tokom izbornog dana, još 1872. godine su se pojavile teorije kako je bio žrtva coopinga.[36] Radilo se tu o formi izborne prevare u sklopu koje bi ljudi bili otimani, drogirani i prisiljeni da glasuju za istu stranku na različitim lokacijama.[30] Cooping je desetljećima bio općeprihvaćen uzrok piščeve smrti u brojnim biografijama,[37] mada je njegov status u Baltimoreu vjerojatno bio takav da je bio previše poznat da bi cooping bio uspješno izveden.[38] Jedna od najrecentnijih teorija je ta da je umro od bjesnoće.[39]

Sprovod[uredi | uredi kod]

Poeov sprovod je bio vrlo jednostavan, održan u ponedjeljak, 8. listopada 1849. godine, u 16:00 sati.[31] Mali broj ljudi je prisustvovao ceremoniji. Poeov ujak, Henry Herring, osigurao je jednostavni lijes od mahagonija, dok je rođak, Neilson Poe, platio mrtvačka kola.[40] Moranova supruga izradila je koprenu.[41] Sprovod je predvodio velečasni W. T. D. Clemm, rođak Poeove pokojne supruge, Virginije. Među prisutnima su bili Snodgrass, Zaccheus Collins Lee, odvjetnik iz Baltimorea i Poeov studijski kolega, Poeova prva rođakinja, Elizabeth Herring, sa suprugom te bivši nastavnik, Joseph Clarke. Cjelokupna ceremonija, održana po vlažnom i hladnom vremenu, trajala je samo tri minute.[40] Velečasni Clemm je zaključio kako nema smisla održati propovijed zbog tako malog broja prisutnih.[42] Crkveni službenik George W. Spence napisao je o vremenu: "Dan je bio mračan i sumoran, bez kiše, ali nekako surov i prijeteći".[43] Poe je polegnut u jeftini lijes bez držaka za ruke, pločice s imenom, platnene podstave i jastučića za glavu.[31]

Dana 10. listopada 2009. godine, Poe je dobio drugi sprovod u Baltimoreu. Glumci su tumačili Poeove suvremenike i davno preminule pisce i umjetnike. Svatko je izrazio svoju sućut i čitao eulogije adaptirane prema Poeovim djelima. Ovaj sprovd je imao i repliku Poeovog lijesa i voštano truplo.[44]

Pogreb i ponovljeni pogreb[uredi | uredi kod]

Dana 17. studenog 1875. godine, Poe je ponovo pokopan s novim spomenikom. Posmrtni ostaci njegove supruge, Virginije, i punice, Marije Clemm, također su premješteni u tu grobnicu.

Poe je pokopan na groblju prezbiterijanske crkve Westminster, danas dijelu Pravnog fakulteta Univerziteta u Marylandu, u Baltimoreu. Čak i nakon smrti, Poe je ostao kontroverzna i misteriozna ličnost.

Poe je inicijalno pokopan bez nadgrobnog spomenika u stražnjem dijelu groblja, u blizini svoga djeda, Davida Poea, Sr.[45] Nadgrobni spomenik od bijelog talijanskog mramora što ga je naručio Neilson Poe uništen je prije nego je stigao do groblja nakon što je vlak iskočio s tračnica i uništio spremište u kojemu je bio čuvan.[31] Grob je, tako, označen s kamenim blokom na kojemu je pisalo "No. 80".[46] Godine 1873., pjesnik Paul Hamilton Hayne posjetio je Poeov grob i nakon toga objavio novinski članak u kojemu je ukazao na njegovo loše stanje, sugerirajući prikladniji spomenik. Sara Sigourney Rice, učiteljica iz Baltimorea, iskoristila je novonastali interes za Poeov grob te je osobno krenula prikupljati sredstva za obnovu. Čak je i od nekih svojih učenika tražila da održe javne nastupe kako bi prikupili novac. Mnogi donatori iz Baltimorea i Sjedinjenih Država su poslali novac; finalnih $650 došlo je od Georgea Williama Childsa, izdavača i filantropa iz Philadelphije. Novi spomenik dizajnirao je arhitekt George A. Frederick, a izradio pukovnik Hugh Sisson te je sadržavao medaljon s Poeovim likom što ga je izradio Adalbert Volck. Sva trojica su bili iz Baltimorea. Ukupna cijena spomenika s medaljonom bila je nešto viša od $1,500 (usklađeno s inflacijom za 2014. godinu, to bi bilo otprilike $31,600).[47]

Poe je ponovo pokopan 1. listopada 1875. na novoj lokaciji bliže prednjem dijelu crkve.[48] Proslava povodom posvećenja novog spomenika održana je 17. studenog. Njegov originalni grob označen je velikim spomenikom što ga je donirao Orin C. Painter, mada je inicijalno postavljen na pogrešno mjesto.[49] Među uzvanicima su bili Neilson Poe, koji je održao govor u kojem je svog rođaka nazvao "jednim od najsrčanijih ljudi što su ikada živjeli", kao i Snodgrass, Nathan C. Brooks i John Hill Hewitt.[50] Iako su mnogi ugledni pjesnici dobili pozivnice, samo je Walt Whitman došao.[51] Alfred Tennyson je napisao pjesmu, koja je pročitana na ceremoniji:

Fate that once denied him,
And envy that once decried him,
And malice that belied him,
Now cenotaph his fame.[52]

Ljudi koji su organizirali ponovni pogreb vjerojatno nisu znali da su svi nadgrobi spomenici okrenuti prema istoku tokom 1864. godine okrenuti prema zapadnom ulazu.[48] Momci koji su iskapali Poeovo tijelo imali su problema s njegovim pronalaskom; prvo su ekshumirali Philipa Moshera, Jr., devetnaestogodišnjeg oficira iz Baltimorea.[48] Kada su konačno locirali pravi grob i otvorili lijes, jedan od svjedoka je prokomentirao: "Lubanja je bila u odličnom stanju — oblik čela, jedna od Poeovih najočitijih odlika, bio je lako prepoznatljiv".[52]

Nekoliko godina kasnije, posmrtni ostaci Poeove supruge, Virginije, također su premješteni u taj grob. Godine 1875., groblje na kojemu se nalazila je uništeno, a ona nije imala rodbine koja bi preuzela ostatke. William Gill, jedan od ranih Poeovih biografa, preuzeo je njezine ostatke i stavio ih u kutiju, koju je sakrio ispod svog kreveta.[53] Njezini ostaci su konačno položeni pored Poeovih 18. siječnja 1885. godine, na 76. obljetnicu piščevog rođenja i gotovo deset godina nakon podizanja novog spomenika.

Pokušaj posthumne difamacije[uredi | uredi kod]

Rufus Wilmot Griswold, Poeov literarni izvršitelj, napisao je najpoznatiju Poeovu osmrtnicu, kao i njegovu prvu cjelovitu biografiju.

Dana 9. listopada 1849. godine, na dan Poeova pogreba, časopis New York Tribune izdao je osmrtnicu. Potpisana samo imenom Ludwig, osmrtnica je naširoko alternirala između hvale za sposobnosti i elokvenciju mrtvog pisca te osude njegovog temperamenta i ambicije. Ludwig je napisao kako je "književna umjetnost izgubila jednu od svojih najbriljantnijih, ali kaotičnih zvijezda", ali je također tvrdio kako je Poe bio poznat po tome da je lutao ulicama u stanju delirija, mrmljao sam sa sobom i bio pretjerano arogantan, pretpostavljao da su svi ljudi zločinci te da se lako ljutio. Ubrzo se otkrilo kako je Ludwig zapravo Rufus Wilmot Griswold, bivši kolega i poznanik Edgara Allana Poea. Još dok je Poe bio živ, Griswold je nastojao difamacijom ukaljati piščevo ime.[54][55] Dobar dio njegove karakterizacije je doslovno prekopiran iz romana The Caxtons Edwarda Bulwera-Lyttona, a odnosio se na fiktivnog Francisa Viviana.[56] Osmrtnica je vrlo brzo postala standardizirana karakterizacija Edgara Allana Poea.[57]

Griswold je također tvrdio da je Poe želio da mu on bude književni izvršitelj. On doista jest bio agent nekolicine američkih pisaca, međutim ostaje nejasno je li ga Poe doista imenovao svojim izvršiteljem ili je Griswold taj status stekao prevarom, odnosno pogreškom Poeove tete, Marije Clemm.[58] Godine 1850. predstavio je, u suradnji s Jamesom Russellom Lowellom i Nathanielom Parkerom Willisomm, zbirku Poeovih djela u koju je uključio biografski članak naslova "Memoir of the Author", u kojem je Poe prikazan kao odvratni, pijani i nadrogirani luđak. Vjeruje se kako je Griswold fabricirao većinu navoda iz članka, kojeg su Poeovi poznanici denuncirali, a među njima i Sarah Helen Whitman, Charles Frederick Briggs i George Rex Graham.[4] Članak je postao vrlo popularan među čitateljima, djelomično zato što je bila jedina cjelovita biografija dostupna u tisku. Također je bila popularna jer su mnogi čitatelji poistovjećivali Poea s njegovim fiktivnim likovima[59] ili su bili uzbuđeni što čitaju knjige "zlog" čovjeka.[53]

Prvu činjenično točniju biografiju Edgara Allana Poea napisao je John Henry Ingram tek 1875. godine. No, unatoč tomu, historičari su nastavljali koristiti Griswoldov model u svojim biografijama Poea, uključujući W. H. Davenporta (1880.), Thomasa R. Slicera (1909.) i Augustusa Hopkinsa Stronga (1916.). Mnogi od njih su koristili Poea kao poučnu priču protiv alkohola i droga.[60] Godine 1941., Arthur Hobson Quinn je prezentirao dokaze da je Griswold krivotrovio ili izmijenio velik broj Poeovih pisama objavljenih u sklopu "Memoara".[61] Ipak, Griswoldov prikaz Poea se do tada već urezao u kolektivnu svijest javnosti, kako u Sjedinjenim Državama, tako i u ostatku svijeta, tako da je ta iskrivljena slika postala dio legende o Poeu, unatoč pokušajima da se anulira.[62][63]

Povezano[uredi | uredi kod]

Reference[uredi | uredi kod]

  1. ↑ 1,0 1,1 1,2 Bandy, 26–27
  2. ↑ 2,0 2,1 2,2 2,3 Krutch, 4
  3. ↑ 3,0 3,1 3,2 Thomas Poulter. „Edgar Allan Poe and Alcohol”. Arhivirano iz originala na datum June 2, 2007. Pristupljeno July 21, 2007. 
  4. ↑ 4,0 4,1 Sova, 101
  5. ↑ Silverman, 433
  6. ↑ Quinn, 638
  7. ↑ 7,0 7,1 Jeffrey A. Savoye. "Two Biographical Digressions: Poe's Wandering Trunk and Dr. Carter's Mysterious Sword Cane", Edgar Allan Poe Review, jesen 2004., 5:15–42. Pristupljeno 19. srpnja 2010.
  8. ↑ Walsh, 68
  9. ↑ 9,0 9,1 Meyers, 254
  10. ↑ Almy, Robert F. J.N. Reynolds: A Brief Biography With Particular Reference to Poe and Symmes, The Colophon, 2 (2), Posner Memorial Collection
  11. ↑ Walsh, 122
  12. ↑ Bandy, 29–34
  13. ↑ Silverman, 435
  14. ↑ Meyers, 255
  15. ↑ Bandy, 29
  16. ↑ Bittner, William. Poe: A Biography. Boston: Little, Brown and Company, 1962: 283.
  17. ↑ 17,0 17,1 Bandy, 28
  18. ↑ 18,0 18,1 Bramsback, Birgit. "The Final Illness and Death of Edgar Allan Poe: An Attempt at Reassessment", Studia Neophilologica. Univerzitet u Uppsali, XLII, 1970: 40.
  19. ↑ Vidjeti: Meyers, Edgar Allan Poe: His Life and Legacy i Walsh, Midnight Dreary: The Mysterious Death of Edgar Allan Poe.
  20. ↑ Silverman, 373–374
  21. ↑ Silverman, 435–436
  22. ↑ Robertson, John W. Edgar A. Poe: A Psychopathic Study. Haskell House Publishers. New York. 1923.
  23. ↑ Meyers, 142
  24. ↑ Meyers, 87
  25. ↑ Sova, 269
  26. ↑ Reynolds, David F. "Poe's Art of Transformation: 'The Cask of Amontillado' in Its Cultural Context", sabrano u The American Novel: New Essays on Poe's Major Tales, Kenneth Silverman, ur., Cambridge University Press, 1993.: 96–97. ISBN 0-521-42243-4.
  27. ↑ Walsh, 147
  28. ↑ Silverman, 481
  29. ↑ Quinn, 351
  30. ↑ 30,0 30,1 The Crime Library: The Murder of Edgar Allan Poe Arhivirano 2007-02-09 na Wayback Machine-u
  31. ↑ 31,0 31,1 31,2 31,3 Meyers, 256
  32. ↑ Thomas, Dwight & David K. Jackson. The Poe Log: A Documentary Life of Edgar Allan Poe 1809–1849. New York: G. K. Hall & Co., 1987: 732. ISBN 0-7838-1401-1
  33. ↑ Results of Tests on the Hair of Virginia and Edgar A. Poe, Poe Society online. Retrieved on July 29, 2008
  34. ↑ Douglas MacGowan. „Death Suspicion Cholera”. Crimelibrary.com. Arhivirano iz originala na datum 2008-05-17. Pristupljeno 2008-05-09. 
  35. ↑ Silverman, 414–415
  36. ↑ Lewis, H. H. Walker (ljeto 1966). „The Baltimore Police Case of 1860”. Maryland Law Review XXVI (3): 219. Pristupljeno 7 August 2012. »Smrt Edgara Allana Poea načelno se pripisuje coopingu. Prolazeći kroz Baltimore par dana prije izbora 3. listopada 1849. godine, Poe je popio piće s prijateljem i nestao. Na dan izbora, pronađen je nedaleko od izbornog mjesta u Ulici E. Lombarda 44, bez svijesti i u odrpanoj odjeći koja nije bila njegova.« 
  37. ↑ Walsh, 63
  38. ↑ The Mysterious Death of Edgar Allan Poe, Poe Society Online
  39. ↑ "Poe's Death Is Rewritten as Case of Rabies, Not Telltale Alcohol," New York Times. 15. rujna 1996.; Benitez, R. Michael. (24. rujna 1996). Edgar Allan Poe Mystery Arhivirano 2017-10-07 na Wayback Machine-u. University of Maryland Medical News
  40. ↑ 40,0 40,1 Silverman, 436–437
  41. ↑ Phillips, 1510
  42. ↑ Pearl, Matthew. "Mysterious for evermore Arhivirano 2008-06-20 na Wayback Machine-u", The Daily Telegraph. May 21, 2006.
  43. ↑ Phillips, 1510–1511
  44. ↑ "Edgar Allan Poe Finally Getting Proper Funeral", [ABC News]. October 6, 2009. Arhivirano October 9, 2009, na Wayback Machine-u
  45. ↑ Phillips, 1511
  46. ↑ Phillips, 1512
  47. ↑ Miller, 46–47
  48. ↑ 48,0 48,1 48,2 Jamie Parker. „Who Is Buried in Edgar Poe's Grave?”. Arhivirano iz originala na datum 2008-02-14. Pristupljeno 2007-10-04. 
  49. ↑ Phillips, 1514
  50. ↑ Phillips, 1517–1518
  51. ↑ Reynolds, David S. Walt Whitman's America: A Cultural Biography. New York: Vintage Books, 1995: 518. ISBN 0-679-76709-6.
  52. ↑ 52,0 52,1 Phillips, 1517
  53. ↑ 53,0 53,1 Meyers, 263
  54. ↑ Frank, Frederick i Anthony Magistrale. The Poe Encyclopedia. Westport, CT: Greenwood Press, 1991: 149. ISBN 0-313-27768-0.
  55. ↑ Moss, 126
  56. ↑ Moss, 125
  57. ↑ Sova, 142
  58. ↑ Silverman, 439
  59. ↑ Gargano, James W. "The Question of Poe's Narrators", sabrano u Poe: A Collection of Critical Essays, uredio Robert Regan. Englewood Cliffs, NJ: Prentice-Hall, Inc., 1967: 165.
  60. ↑ Poe, Harry Lee (2008). Edgar Allan Poe: An Illustrated Companion to His Tell-Tale Stories. New York: Metro Books. str. 153. ISBN 978-1-4351-0469-3. 
  61. ↑ Hoffman, Daniel (1998). Poe Poe Poe Poe Poe Poe Poe (meko izd.). Baton Rouge, La.: Louisiana State University Press. str. 14. ISBN 0-8071-2321-8. 
  62. ↑ Stovall, Floyd. "The Conscious Art of Edgar Allan Poe", sabrano u Poe: A Collection of Critical Essays, uredio Robert Regan. Englewood Cliffs, NJ: Prentice-Hall, Inc., 1967: 172.
  63. ↑ Nelson, Randy F. The Almanac of American Letters. Los Altos, California: William Kaufmann, Inc., 1981: 211. ISBN 0-86576-008-X.

Izvori[uredi | uredi kod]

Vanjske veze[uredi | uredi kod]

Izvor: https://sh.wikipedia.org/w/index.php?title=Smrt_Edgara_Allana_Poea&oldid=41751608