Novozelandski ratovi

Novozelandski ratovi
Spomenik ratu u Memorijalnom muzeju u Aucklandu
Datum 1845. – 1872. Lokacija Novi Zeland Ishod Britanska pobjeda Teritorijalne promjene New Zealand Settlements Act iz 1863. Konfiskacija gotovo 16,000 km2 maorske zemlje
Sukobljene strane
Britanski Imperij Provladini Maori	Maorska plemena
Snage
18,000 (na vrhuncu)	5,000 (na vrhuncu)
Žrtve i gubici
745	2,154

Novozelandski ratovi (engleski: New Zealand Wars) je zbirni naziv za niz vojnih sukoba koji su se dogodili između 1845. i 1872., a vodili su se između kolonijalne vlasti na Novom Zelandu i domorodačkog, maorskog stanovništva. Sve do 1960-ih godina, Europljani su ove sukobe nazivali Maorski ratovi (engleski: Māori wars), međutim termin je postepeno izlazio iz uporabe nakon što je historičar James Belich u svojoj knjizi The New Zealand Wars and The Victorian Interpretation of Racial Conflict, iz 1987. godine, prvi iskoristio termin "Novozelandski ratovi".

Slično kao i raniji Mušketni ratovi, Novozelandski ratovi su započeli kao serija manjih, lokaliziranih sukoba, najčešće oko sporne kupovine zemljišta, međutim eskalirali su tokom 1860-ih godina, kada su kolonijalne vlasti bile uvjerene u postojanje ujedinjenog maorskog pokreta otpora koji bi stopirao prodaju zemljišta i odbio priznati vlast britanske Krune na Novom Zelandu. Kolonijalne vlasti su dovukle tisuće britanskih trupa kako bi započele velike vojne kampanje protiv pokreta Kīngitanga, ali i stekle velike količine zemljišta za britanske doseljenike. Kasniji sukobi bili su mahom usmjereni na gušenje ekstremističkog pokreta Hauhau, koji se oštro protivio rasprodaji zemljišta i težio je jačanju maorskog identiteta.

Na vrhuncu sukoba tokom 60-ih godina, gotovo 18,000 britanskih trupa, potpomognuto artiljerijom, konjicom i lokalnim jedinicama, borilo se protiv samo 4,000 maorskih ratnika, u kojem je trenutku sukob postao groteskno neuravnotežen u svakom pogledu. Ipak, unatoč očito podređenom položaju, Maori su se uspješno odupirali britanskim trupama pomoću različitih tehnika koje su uključivale protuartiljerijske bunkere, preciznog pozicioniranja pā utvrda, koje bi zaustavljale britanski prodor i često nanosile velike gubitke, ali i brza povlačenja bez velikih gubitaka. U kasnijim fazama ratovanja, obje su strane koristile gerilske taktike, boreći se mahom u gustom bušu. Tokom kampanja za Taranaki i Waikato, oko 1,800 Maora i 800 Europljana je izgubilo života, a danas se pretpostavlja da je ukupno oko 2,100 Maora poginulo u ovim ratovima.

U lipnju 1843. godine, došlo je do nasilnog sukoba oko zemljišta u dolini Wairau na Južnom otoku, međutim tu se radilo o lokaliziranom sukobu koji nije imao većeg odjeka. Tek nekoliko godina kasnije, rastom tenzija u regiji Taranaki, došlo je do potrebe za intervencijom britanskih trupa, koje su intervenirače u ožujku 1860. godine u Waitari. Ubrzo se rat između kolonijalne vlasti i pokreta Kīngitanga proširio na ostatak Sjevernog otoka, a vrhunac istog se odvio tokom invazije na Waikato 1863. i 1864. godine; konflikti su zaključeni lovom na ratnog vođu Tītokowarua (1868. – 1869.) i gerilskog borca Te Kootija (1868. – 1872.) na istočnoj obali.

Iako su se Britanci isprva borili protiv Maora, s vremenom se dio lokalnog stanovništva i provladinih Maora pridružio kolonizatorima te je sudjelovao u kasnijim fazama borbe. Rat je zaključen 1872. godine uvjerljivom britanskom pobjedom. Osim par tisuća izgubljenih života, Maori su nakon ovih sukoba izgubili i oko 16,000 km² zemljišta, a britanska je vlast konsolidirala svoju kolonijalnu upravu na otocima.