Partitokracija

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na navigaciju Idi na pretragu

Partitokracija ili partitokratija (partito tal, partija, stranka, kratei grč. vladam) je termin za politički režim, tj. za antidemokratsku pojavu u kojoj stranka/e artikuliraju cjelokupan političko-društveni život u jednoj državi, od privrede do kulture, od zakonodavstva do sporta, od obrazovanja do informiranja, karakterističan za višestranački, dvopartijskei i jednopartijski sistem u socijalističkom i u kapitalističkom poretku.

Povijest definicije[uredi - уреди | uredi izvor]

Termin je najprije nastao u Italiji odakle se proširio u ostale jezike (engl. partitocracy ili particracy ili partocracy). Termin je iskovao novinar Roberto Lucifero, a postaje poznat kada novinar Giuseppe Maranini svoje uvodno predavanje na Firetinskom univerzitetu 1949. naslovljuje "Parlamentarna vlast i partitokracija" (Governo parlamentare e partitocrazia). Prema Paolu Armaroliju, "u svojoj Povijesti vlasti u Italiji Giuseppe Maranini zapaža da u vrijeme Albertinovog Ustava oblik vladavine je bio pseudoparlamentaran jer je sva vlast data parlamentu pa govori o parlamentarnoj diktaturi. Giuliano Amato za 1. poslijeratni ustav Prve republike Italije izazvao je skandal ustvrdivši da je "vlasti partije prešla na vlast partija".

Termin je definitivno uveden u političku raspravu 1960-ih u polemici o uspostavljanju stranačkog sistema u Italiji nakon rata. Giorgio Rebuffa govori "iza retorike o centralizmu i suverenosti Parlamenta prije svega se krije, kamuflirana i nevidljiva biračima, jedan atipični oblik party government, kao što, između ostalih, ističu za vrijeme tzv. nacionalne solidarnosti, stručni autoriteti kao što su Vezio Crisafulli i Antonio La Pergola".

Od 1990-ih taj pojam se širi u svijetu i pod njim se podrazumijevaju otuđeni partijski centri moći koji bez ikakve odgovornosti preuzimaju potpunu kontrolu nad javnim sektorom (zdravstvo, obrazovanje, javna administracija, sudstvo, javni mediji - radio i TV), koji ga koriste u klijentelističke svrhe i za ideološku dominaciju umjesto da budu servis civilnog društva.

Posljedice partitokracije[uredi - уреди | uredi izvor]

Prava stranaka i "parlamentarna sloboda"[uredi - уреди | uredi izvor]

Prema nekima partitokracija je teška degeneracija demokratskog režima, proizvevši velike defekte u pravilnom funkcioniranju političkog pluralizma: " s ovakvim režimom, i područje stranačke opozicije se svodi samo na svoju dobit u javnom sektoru, tj. na participaciju u klijentelističkoj mreži kada kroz parlamentarnu zastupljenost raznim kompromisima i koaliranjem s vladom postižu svoje probitke". Za takvu lažnu stranačku opoziciju najadekvatniji je izraz "oporba" (borba za vlast suprotna borbi za društvene promjene). Izbori bez izbora, lažni parlamentarizam rezultiraju apatijom birača pretvorenih u podanike poretka i glasače.

Posljedica ovakve limitirane političke ponude jeste veća mogućnost utjecaja partija na svoje izabrane predstavnike u parlamentu. Jedina potencijalna "opasnost" za vladajuće stranke, pad na sljedećim izborima, se pokazala samo utopističnom pretpostavkom jer smjenjivanje stranaka ili koalicija na vlasti ne predstavlja baš nikakvu opasnost za rušenje partitokratskog režima. Primjer sa pokretom Cinque stele (Pet zvijezda) u Italiji, koji je sav svoj program sveo na antipartitokraciju, dolaskom na vlast, postepeno postaje sastavni dio partitokrata - kako to, uostalom, i uvjetuju svi ustavi kapitalističkog svijeta u kojima je parlamentarna sloboda samo postulat na papiru. Još je drastičniji primjer s masovnim i žestokim uličnim demonstracijama 2010-2011. u Grčkoj protiv kapitalističke partitokracije što dovodi na vlast koaliciju Syriza koja ne izvršava predizborna obećanja prihvaćajući partitokratske metode vladanja.

Neki teoretičari su skloni ukazivati na problem lažnog parlamentarizma tražeći uzrok u gubljenju individualnih sloboda u parlamentu zbog diktata grupe (partije), ne želeći uviđati da slobode pojedinaca u parlamentu (kada bi i postojale) ne mogu dovesti do strukturalnih reformi, tim više što je partitokracija dovela do apsolutno negativne političke kadrovske selekcije u skoro svim partijama onemogućavanjem slobodoumlja i mislilaca.

Kako je rušenjem Berlinskog zida omogućena potpuna politička eliminacija antisistemskih partija stvaranjem tzv. lijevog i desnog centra ukinute su svake mogućnosti društveno reformatorskih promjena parlamentarnim putem što dovodi do okoštalosti režima, čak i u najdubljim ekonmskim i društvenim krizama.

Partitokracija na postjugoslavenskom području[uredi - уреди | uredi izvor]

Kada je prilikom restauracije kapitalizma na jugoslavenskom prostoru 1990-ih nedovoljno demokratska biroktatizirana partitokracija samoupravnog socijalizma zamijenjena kapitalističkom partitokracijom promjenom vladajuće ideologije "općedruštvene koristi" s ideologijom "lične koristi" (profiterstva) dolazi do antidemokratskog procesa (u ime deklamatorne "demokratizacije društva") što izaziva pogubne posljedice za čitavo postjugoslavensko društvo. Tim retrogradnim procesom je dokinuta tada postignuta jasna razlika između društva i države, ne samo ukidanjem demokracije na radnom mjestu (samoupravljanja), već upravo uvođenjem kapitalističke partitokracije ukida se svaka razlika između javnog sektora i državnih tijela prisile kada vladajuće stranke uz lažnu opoziciju preuzimaju potpunu kontrolu nad svim sektorima, od paraautonomije struke (u ekonomiji, obrazovanju, zdravstvu, kulturi, informiranju...) do paranevladinog sektora (udruženja građana. udruge, zadruge, društva...).

Kako je uz, za novi režim jedinu spasonosnu nacionalističku ideologiju, ukinuta svaka javna sistemska kritika, na ovim prostorima teško je naći ozbiljniju zaokruženu kritičku raspravu o bolesnom društvu kao posljedici same suštine kapitalističkog poretka i kapitalističke partitokracije ("demokratskog parlamentarima"). Teze o "nedovoljno kapitalizma" i "porođajnim mukama demokratizacije" ukazuju ne samo na ideološku indoktriniranost jugo "analitičara" nego ili na njihovu potpunu neukost ne znajući da je to copy-paste poretka sa Zapada ili na drsko podcjenjivanje svog pučanstva (Nationa). Za te apologete kapitalizma otimačina i klijentelizam (korupcija, mito...) su tamo neki balkanski folk iscjedak, a ne sama suština kapitalizma, tako da tek kroz neke nešto dublje oglede iz tradicionalnog kapitalističkog svijeta se može nazrijeti suština onog što oni nazivaju demokratski režim.

Povezano[uredi - уреди | uredi izvor]

Izvori[uredi - уреди | uredi izvor]

  1. Montanti, Constantino Concetto e funzione dei partiti politici, Quaderni di Ricerca 1949
  2. Brennan, Geoffrey Democracy and decision, the pure theory of electoral preference, London, Loren & Cambridge CUP 1944 (1993)
  3. Folli, Stefano Le ricette di Pacciardi, Sole 24 Ore, 8 X 2o12
  4. Chiarberge, Riccardo Un tiranno chialato partitocrazia, Corriere della Sera. 15 X 1992
  5. De Luna, Giovanni Storia d'Italia gli anni del "riflusso", La Stampa, 29 XII 2012
  6. Lazaro, Jorge Continuidad y cambios en una vieja democracia de partido Uruguay (1910-2010), Capedge 1994