Orsini

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na navigaciju Idi na pretragu
Orsini
Porodični grb
Porodični grb
Država  Italija

Orsini je ime rimske porodične dinastije čija se geneza može pratiti od kraja 10. vijeka.[1]

Orsini su imali značajnu ulogu u životu Rimske kurije dali su nekoliko kardinala i troje papa; Celestina III, Nikolu III. i Benedikta XIII..

Historija[uredi - уреди | uredi kôd]

Osnivač dinastije Orsini bio je Orso Bobone krajem 12. vijeka. Orso je bio bliski rođak pape Celestina III i senatora Mattea Rossa koji ga je uveo u svijet politike i doveo do pozicije gvelskog lidera u Rimu, što je Orsinije odredilo kao neprijatelje gibelinskih Colonna.[1] Tu politiku nastavili su orsinijevski kardinali Giovanni Gaetano (kasniji papa Nikola III.), Matteo Rosso i Napoleone.[1] Iako je na konklavi 1305., održanoj nakon smrti pape Bonifacije VIII kardinal Napoleone Orsini, potpuno nenadano odlučio podržati izbor Francuza Bertranda de Gota (Klement V.) i kasniju selidbu Rimske kurije u Avignon.[1]

Orsini su u međuvremenu u Rimu nastavili biti ljuti neprijatelji Svetog Rimskog Carstva pa su početkom 14. vijeka pokušali spriječiti ulazak u Rim cara Svetog Rimskog Carstva Heinricha VII. U to vrijeme ih je samo epizoda sa senatorom Colom Rienzom prisilila na kratko primirje sa tradicionalnim neprijateljima Porodicom Colonna.[1] Kad su se pape vratile u Rim, Orsiniji su nastavili biti lojalni prema njima, dajući kuriji sposobne i hrabre vojnike kao što je bili Niccolo i Paolo. Orodili su sa Medicijima, kad se Lorenzo Veličanstveni oženio sa Clarice.[1]

Kratkotrajno su pali u nemilost kad ih je stao proganjati Cesare Borgia za komplot protiv pape. Orsini su povratili moć i bogatstvo sa Fabiom i Gian Giordanom koji se 1511. izmirio sa Colonnama. Napoleone Orsini se hrabro suprostavio njemačkim najamnicima (landsknecht) cara Karla V. za Pljačke Rima - 1527.[1]

Camillo Orsini bio je generalni guverner Papinske Države za pontifikata Pavla IV., a od 1718. za pontifikata pape Klementa XI. Orsiniji imaju privilegiju da ih se postavlja za glavne savjetnike papa.[1]

Grane[uredi - уреди | uredi kôd]

Od najstarijih vremena Orsiniji se dijele na brojne familijarne grane od kojih su samo neke, kao one nastale od 13. vijeka nadalje, historijski pouzdane. Takva je grana - Monterotondo, senatora Mattea Rossa, nastala od njegova sina Rinalda, koja je egzistirala sve do 1650., takva je i grana kneževa od Nole, Pitigliana i Soane nastala od drugog sina Gentilea, i ona treća od kneževina Bracciano i Gravina, nastala od trećeg sina Napoleona, koji je postao knez Gravine - 1255. Njegovi potomci su kao kneževi Bracciana egzistirali do 1698., dok ona grana koja se vodi pod kneževe Gravine, i dalje živa i nastavlja tradiciju Orsinija.[1] Od brata Mattea Rossa Napoleona, nastala je grana - kneževa od Manoppella koja je izumrla 1553. No grana koja se najviše istakla bila je ona kneževa od Nole, koja je u Južnoj Italiji stekla veliku moć nakon ženidbe Romana Orsinia sa Anastasiom Monfort koja je kao miraz donjela kneževine Pitigliano i Soana.

Grana kneževa od Nole izumrla je 1528., a ona kneževa od Pitigliana 1640.[1]

Pomirenje porodica Orsini - Colonna[uredi - уреди | uredi kôd]

Porodica Orsini bila je poznata po gotovo trajnom sukobu sa porodicom Colonna – najviše radi utjecaja u Rimu. Razmirice je dokrajčila bula pape Julija II. iz godine 1511. Godine 1571 pak su se vođe obiju obitelji srodili te vjenčali nećakinjama pape Siksta V.. Ubuduće su historičari zabilježili, da "ni bio sklopljen između kršćanskim knezovima nijedam mir, u kojega ne bi bile uključene po imenu obje porodice".[2]

Značajne crkvene ličnosti[uredi - уреди | uredi kôd]

Pape iz porodice Orsini[uredi - уреди | uredi kôd]

Iz porodice Orsini potiče pet papa – ako uzmemo u obzir i prvu dvojicu, za koje podrijetlo nije potpuno sigurno:

  1. Stjepan II. (752.-757.)
  2. Sveti Pavao I. (757.-767.)
  3. Celestin III. (1191.–1198.)
  4. Nikola III. (1277.–1280.)[3]
  5. Benedikt XIII. (1724.–1730.)[4]

Kardinali[uredi - уреди | uredi kôd]

(Slijede si po vrmenskom redu; u zagradi je godina imenovanja)

  1. Pietro Orsini (1181);
  2. Matteo Rubeo Orsini (1262);
  3. Latino Malabranca Orsini OP (1278);
  4. Giordano Orsini (1278);
  5. Napoleone Orsini (1288);
  6. Francesco Napoleone Orsini (1295);
  7. Matteo Orsini OP (1327);
  8. Rinaldo Orsini (1350);
  9. Giacomo Orsini (1371);
  10. Poncello Orsini (1378);
  11. Tommaso Orsini (1382 ali 1385);
  12. Giordano Orsini (1405);
  13. Latino di Carlo Orsini (1448);
  14. Cosma Orsini OSB (1480);
  15. Giovanni Battista Orsini (1483);
  16. Franciotto Orsini (1517);
  17. Flavio Orsini (1565);
  18. Alessandro Orsini (1615);
  19. Virginio Orsini (1641);
  20. Domenico Orsini d'Aragona (1743).

Izvori[uredi - уреди | uredi kôd]

  1. 1,0 1,1 1,2 1,3 1,4 1,5 1,6 1,7 1,8 1,9 Orsini (talijanski). Treccani. http://www.treccani.it/enciclopedia/orsini. Pristupljeno 14. 4. 2018. 
  2. History of the popes; their church and state (Volume III) by Leopold von Ranke (Wellesley College Library, reprint; 2009)
  3. Richard Sternfeld, Der Kardinal Johann Gaëtan Orsini (Papst Nikolaus III.) (Berlin 1905).
  4. George L. Williams, Papal Genealogy (London 2004).

Vanjske veze[uredi - уреди | uredi kôd]