Nauka u renesansi

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na navigaciju Idi na pretragu
Vitruvijanski čovjek, djelo Leonarda da Vincija, primjer spajanja umjetnosti i nauke tijekom renesanse.

Tijekom renesanse došlo je do velikog napretka na poljima geografije, astronomije, hemije, fizike, matematike, manufakture i inžinjeringa. Otkrivanje starih naučnih tekstova ubrzano je padom Carigrada 1453. godine, a otkriće štamparske mašine je demokratiziralo učenje i omogućilo brže širenje novih ideja. Međutim, neki na renesansu, ili barem njezin početak, gledaju kao na period naučne nazadnosti. Historičari kao što su George Sarton i Lynn Thorndike kritizirali su način na koji je renesansa utjecala na nauku, tvrdeći da je jedno vrijeme napredak bio usporen. Humanisti su favorizirali predmete koji su vezani za ljude, kao što su politika i historija, a ne prirodnu filozofiju ili primijenjenu matematiku. Drugi su se fokusirali na pozitivni utjecaj renesanse, ukazujući na faktore kao što su ponovno otkriće izgubljenih ili nepoznatih tekstova i povećani naglasak na istraživanje jezika i ispravnog čitanja tekstova.

Marie Boas Hall je stvorio naziv naučna renesansa kako bi odredio ranu fazu naučne revolucije. U novije vrijeme, Peter Dear je predložio dvofazni model rane moderne nauke: naučna renesansa iz 15. i 16. vijeka, u kojoj se fokusiralo na restauraciju znanja iz antike; i naučna revolucija iz 17. vijeka, kada su naučnici prešli sa oporavljanja na inoviranje.

Kontekst[uredi - уреди | uredi izvor]

Tijekom i nakon renesanse 12. vijeka Evropa je doživjela intelektualnu revitalizaciju, posebno po pitanju istraživanja prirodnog svijeta. Međutim, u 14. vijeku je došlo do niza događaja koji se danas nazivaju krizom srednjeg vijeka. Kada se pojavila Crna smrt, ona je izazvala iznenadni kraj prijašnjeg perioda ogromnih naučnih promjena. Kuga je ubila 25-50% evropske populacije, posebno u gusto naseljenim gradovima, centrima inovativnosti. Stalno pojavljivanje kuge i ostale katastrofe izazvale su opadanje populacije tijekom cijelog jednog vijeka.

Renesansa[uredi - уреди | uredi izvor]

U 14. vijeku počeo je kulturološki pokret poznat kao renesansa. Ponovno otkriće drevnih tekstova ubrzano je padom Carigrada 1453. godine, kada su mnogi bizantski učenjaci pobjegli na Zapad, naročito u Italiju. Oktriće štamparske mašine imala je veliki utjecaj na evropsko društvo: omogućeno širenje štampane riječi demokratiziralo je učenje i omogućilo brže širenje novih ideja.

Međutim, na taj početni period obično se gleda kao na period naučne nazadnosti. Također nije došlo do razvoja u fizici ili astronomiji, a zbog naklonost starim tekstovima zadržali su se aristotelski i ptolomejski pogledi na svemir. Filozofija je izgubila mnogo svoje strogosti, budući da se na zakone logike i zaključivanja gledalo kao sporedne u odnosu na intuiciju i emocije. U isto vrijeme humanizam je naglašavao da je priroda duhovno stvaralaštvo koje nije podložno zakonima ili matematici. Nauka će tek poslije preporoditi uz osobe kao što su Kopernik, Francis Bacon i Descartes.

Važniji napredak[uredi - уреди | uredi izvor]

Alhemija[uredi - уреди | uredi izvor]

Alhemija je istraživanje transmutacije materijala kroz neshvatljive postupke. Ponekada se opisuje kao rani oblik hemije. Jedan od glavnih ciljeva alhemije bio je pronalaženje metode za stvaranje zlata od ostalih tvari. Često vjerovanje među alhemičarima bilo je da postoji glavna supstanca od koje se formiraju sve ostale, kao i da ako se neka supstanca može dovesti na osnovni materijal, onda se ona može pretvoriti u drugu supstancu, npr. živa u zlato. Srednjovjekovni alhemičari su radili sa dva glavna elementa, sumporom i živom.

Paracelsus je bio renesansni alhemičar i fizičar. Paracelzisti su dodali i treći element, sol, kako bi stvorili trojstvo alhemijskih elemenata.

Astronomija[uredi - уреди | uredi izvor]

Galileo Galilei. Portret kredom u boji, Leoni

Astronomija u srednjem vijeku bazirala se na geocentričnom modelu Klaudija Ptolomeja. Vjerojatno je vrlo malen broj tadašnjih astronoma ili astrologa uopće i pročitao Ptolomejevo djelo Almagest, koje je u 12. vijeku na Latinski jezik preveo Gerard Kremonski. Umjesto toga, oslanjali su se na uvode u ptolomejski sistem, kao što je De sphaera mundi (Johannes de Sacrobosco) i žanr priručnika poznatih kao Theorica planetarum. Za zadatak predviđanja planetarnih kretnji okrenuli su se alfonsinskim tabelama, skupini astronomskih tabela koje se baziraju na modelima iz Almagesta, ali uključuju i neke kasnije modifikacije - najvažnije model trepidacije koji je osmislio Tabit ibn Kora. Suprotno od popularnog mišljenja, astronomi iz srednjeg vijeka i renesanse nisu pribjegavali modelu "krugova na krugovima" kako bi ispravili prvobitne ptolomejske modele.

Negdje oko 1450. godine, matematičar Georg Purbach (1423.–1461.) je započeo niz predavanja o astronomiji na Univerzitetu u Beču. Regiomontanus (1436.–1476.), koji je tada bio jedan od njegovih učenika, skupio je njegove zabilješke sa predavanja i poslije ih tijekom 1470-ih objavio kao Theoricae novae planetarum. Ta "Nova Theorica" zamijenila je stariju theoricu kao udžbenik napredne astronomije. Purbach je također počeo pripremati sažetak i komentar Almagesta. Međutim, umro je nakon što je završio samo šest knjiga, a Regiomontanus je nastavio taj zadatak, konzultirajući se grčkim rukopisom kojeg je iz Carigrada donio Visarion. Kada je objavljen 1496. godine, Epitom Almagesta je napravio najviše nivoe ptolomejske astronomije po prvi put dostupne mnogim evropskim astronomima.

Posljednji veliki događaj na polju renesansne astronomije bio je rad Nikole Kopernika (1473.–1543.). On je bio među prvim generacijama astronoma koje su učile prema Theoricae novae i Epitomu. Malo prije 1514. počeo je istraživati šokantnu novu ideju - da se Zemlja okreće oko Sunca. Proveo je ostatak svog života pokušavajući da matematički dokaže heliocentrizam. Kada je 1543. napokon objavljen De revolutionibus orbium coelestium, Kopernik je bio na samrti. Usporedba njegovog djela sa Almagestom pokazuje da je Kopernik u mnogim pogledima bio renesansni naučnik, a ne revolucionar, stoga što je slijedio Ptolomejeve metode, pa čak i njegov slijed prikazivanja. Može se reći da je na polju astronomije renesansa završila zaista novim radovima Johannesa Keplera (1571.–1630.) i Galilea Galileja (1564.–1642.).

Geografija i Novi Svijet[uredi - уреди | uredi izvor]

Plinije Stariji: portret iz 19. vijeka. Ne postoje podaci o njegovom stvarnom izgledu.

U historiji geografije glavni klasični tekst bio je Geografija, koju je u 2. vijeku napisao Klaudije Ptolomej. Jacopo d'Angelo ju je u 15. vijeku preveo na Latinski. Mnogo se čitala u obliku rukopisa, a nakon prvog štampanja 1475. odštampana je u mnogo izdanja. Regiomontanus je prije svoje smrti radio na pripremanju jednog izdanja za štampanje; kasniji matematičari u Nirnbergu su se obraćali na njegove rukopise.

Za informacije koje su priuštili Ptolomej, Plinije Stariji i ostali klasični izvori ubrzo se doznalo da su u kontradikciji sa zemljama otkrivenim u vrijeme Velikih geografskih otkrića. Ta nova otkrića ukazala su na nedostatke u znanju iz klasičnog perioda; također su otvorila evropsku maštu novim mogućnostima. Knjiga Utopija Thomasa Morea djelomično je inspirisana otkrićem Novog svijeta.

Izvori[uredi - уреди | uredi izvor]

  • Dear, Peter. Revolutionizing the Sciences: European Knowledge and Its Ambitions, 1500–1700. Princeton: Princeton University Press, 2001.
  • Debus, Allen G. Man and Nature in the Renaissance. Cambridge: Cambridge University Press, 1978.
  • Grafton, Anthony, et al. New Worlds, Ancient Texts: The Power of Tradition and the Shock of Discovery. Cambridge: Belknap Press of Harvard University Press, 1992.
  • Hall, Marie Boas. The Scientific Renaissance, 1450–1630. New York: Dover Publications, 1962, 1994.

Vanjske poveznice[uredi - уреди | uredi izvor]