Nada

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na navigaciju Idi na pretragu
Disambig.svg Za ostala značenja, v. Nada (razvrstavanje).

Nada je uverenje u pozitivan ishod u vezi sa događajima i okolnostima u životu. Nada je pasivna u smislu želja, a aktivna kao plan ili ideja.

Termin lažna nada se odnosi na nade u potpunosti zasnovane na fantaziji ili izuzetno malom verovatnom ishodu.

U mitologiji[uredi - уреди | uredi izvor]

Nada je bila oličena u grčkoj mitologiji kao Elpis. Kada je Pandora otvorila kutiju, ona je pustila sva zla, osim jednog: nadu. Očigledno, Grci su smatrali da je nadanje toliko opasno kao sve zlo na svetu. U priči se može primetiti da je nada u suštini daleko moćnija od bilo kog zla.

U religiji[uredi - уреди | uredi izvor]

U nekim religijama sveta, nada igra veoma važnu ulogu.

U hrišćanskom kontekstu, ona se ne smatra kao fizička emocija, već kao duhovna blagodat. Za rane hrišćane, nada će postati jednom od triju temeljnih vrlina, pored ljubavi (ἀγάπη agape) i vjere (πίστις pistis). Αγάπη nije ljubav u uobičajenog smislu, već nesebično milosrđe, predanost i dobronamjernost prema drugim ljudima i zajednici. Na sličan način, πίστις nije tek puko vjerovanje u nešto bez dokaza, kako se to danas shvata, već iskonsko, najdublje povjerenje u život bez straha.[1] Tako Pavao u poslanici Rimljanima kaže “u nadi smo spašeni”.[2]

Za kršćane je nada tako postala preduvjetom, a ne posljednjim utočištem života. Ova kršćanska promjena u poimanju nade, nasuprot starogrčkom pesimizmu, blisko združena s povjerenjem, dalekosežno će obilježiti razvoj naše civilizacije u sljedeća dva tisućljeća.[3]

U filozofiji[uredi - уреди | uredi izvor]

Antički Grci su imali općenito negativan stav prema nadi. Za Platona je nada nešto što nas uvijek zavodi[4], ona je utjeha lakovjernih, a u konačnici zapravo lažna nada koja u teškim trenucima samo produbljuje našu agoniju.

Za stoike pak je ἐλπίς uvijek vezana sa strahom (φόβος phobos), što su emocije koje valja izbjegavati jer nas tjeraju da stvari vidimo dobrima ili lošima, a stoci uče da se upravo od takvih sudova valja suzdržavati ukoliko želimo zadržati nepomućenost i spokoj (ataraksija).

Aristotel, vraćajući se izvornom značenju riječi ἐλπίς kao ‘iščekivanja’, on koristi riječ ευελπις (euelpis) ne bi li naglasio ‘iščekivanje dobra’, koje za njega postaje nerazdvojivi sudrug hrabrosti. Nada uvijek započinje strahom, ali čovjek koji se istinski nada nije ustrašen čovjek. Istinska nada podrazumijeva hrabrost. Strašljivac je za njega tako ‘beznadnik’ (δύσελπις duselpis), a hrabar suprotnost, jer ‘smjelost je puna dobre nade’.[5]

Savremeni nemački filozof Ernst Bloch razvio je pojam "princip nade" kojim označava nadu u utopiju i buduće stanje savršenstva.

U psihologiji[uredi - уреди | uredi izvor]

U psihologiji, za nadu se obično smatra da uključuje dve komponente:

  • Agencija: uključivanje očekivanja pozitivnih rezultata.
  • Putevi: uključivanje mogućnosti da vidite kako se pozitivni ishodi mogu postići.

Nada je važna kao blagostanje i obrazovanje, ljudi koji imaju nisko nadanje više će biti zabrinuti i depresivni. Nada se razlikuje od pozitivnog razmišljanja, koji se odnosi na terapijski ili sistematski proces koji se koristi u psihologiji za "lečenje" pesimizma.

Izvori[uredi - уреди | uredi izvor]