Miocen

Izvor: Wikipedia
Približne granice prostiranja Panonskog mora tokom epohe miocena na području današnje srednje Evrope - Srbije, Hrvatske, Bosne i Hercegovine

Miocenska epoha je period vremena koji pokriva doba od prije 23 do prije 5,3 miliona godina. Kao i s drugim starijim geološkim periodima, naslage stijena koje definiraju početak i kraj su dobro identificirane, ali točni datumi nisu sigurni. Miocenu je naziv dao Sir Charles Lyell. Ime mu dolazi od grčkih riječi meion (manje) and ceno (nov) i znači "ne tako nov" jer ima 18% (manje od pliocena) modernih morskih beskralježnjaka. Miocen slijedi oligocensku epohu a prethodi pliocenskoj epohi. Miocen je prva epoha neogenskog perioda.

Miocenske međe nisu jasno vidljivim globalnim događajima nego nizom regionalnih međa između toplijeg oligocena i hladnijeg pliocena.

Miocenske pod-podjele[uredi - уреди]

Miocenski faunalni stadiji od najmlađeg prema najstarijem su:

Messinij (7.246 – 5.332 MYA)
Tortonij (11,608 – 7,246 MYA)
Serravallij (13,65 – 11,608 MYA)
Langhij (15,97 – 13,65 MYA)
Burdigalij (20,43 – 15,97 MYA)
Aquitanij (23,03 – 20,43 MYA)

Pod-podjele unutar miocena se definiraju zahvaljujući prisutnosti različitih vrsta kalceroznih nanofosilnih (kalcitnih plateleta koje luče smeđe jednostanične alge) i foraminifera (jednostaničnih protista s dijagnostičkim ljušturama).

Miocenska klima[uredi - уреди]

Klima je ostala umjereno topla iako se nazavilo sporo globalno zahlađenje koje će konačno dovesti do pleistocenske glacijacije.

Iako se dugoročni trend zahlađenja nastavio, postoje dokazi o toplijem periodu kada je globalna klima sličila onoj u doba oligocena. Miocensko zatopljenje je počelo prije 21 milijun godina i nastavilo se do 14 miliona godina, kada su globalne temperature zabilježile nagli pad. Prije 8 miliona godina su temperature još jednom naglo pale, a ledeni pokrov Antarktika se približio svojoj današnjoj veličini i debljini. Grenland je svoje velike ledenjake počeo dobijati prije 7 ili 8 miliona godina, iako je tamo klima veći dio perioda ostala dovoljno topla da održi šume sve do pliocena.

Miocenska paleogeografija[uredi - уреди]

Kontinenti su se nastavili micati prema svojim današnjim pozicijama. Od svih današnjih važnijih geografskih detalja, jedino nije bilo kopnenog mosta između Južne Amerike i Sjeverne Amerike.

Stvaranje planina se nastavilo na zapadu Sjeverne Amerike i u Evropi. I kontinentalni i morski miocenski nalazi su česti šuirom svijeta, dok su morske naslage vidljive duž modernih obala. Dobro proučeni nalazi se mogu naći u Velikim nizinama Amerike te u Argentini.

Miocenska flora[uredi - уреди]

Trava se naglo raširila dok su šume pale kao žrtve opće hladnije i suše klime. Trava se također razgranala u niz vrsta i izazvala nagli porast bio-diverziteta među velikim biljožderima, uključujući kopitare (među koje spadaju moderna goveda i jeleni).

Miocenska fauna[uredi - уреди]

I morska i kopnena fauna su bile prilično moderne. Jedino su u izolaciji Južne Amerike i Australije postojale bitno drukčije faune.

Sisavci[uredi - уреди]

Prepoznatljivi vukovi, konji, dabrovi, jeleni, deve, kitovi itd. su postojali u miocenu.

Ptice[uredi - уреди]

Prepoznatljive vrane, patke, alcidae, i sove su se pojavile tokom miocena.

Miocenski oceani[uredi - уреди]

Oceani su se nastavili hladiti, te su se smeđe alge, zvane kelp, raširile i počele podržavati nove oblike morskog života, kao vidre, ribe i razne beskralježnjake.

V. također[uredi - уреди]

Literatura[uredi - уреди]

Tercijarska pod-era Kvartarska pod-era
Neogenski period
Miocen Pliocen Pleistocen Holocen
Akvitan Burdigal Zanklij Donji  
Langij Seraval Pjačentin Srednji
Torton Mesin Gelasij Gornji