Manihejstvo
Manihejstvo je tradicionalno perzijsko vjerovanje koje se definira kao sinteza tradicionalnog perzijskog vjerskog dualizma dobra i zla, sa elementima ranoga kršćanstva. Tu sintezu uobličio je perzijski vjerski učenjak Mani (Manichaeus) još u trećem stoljeću nove ere.
Pojava Manija kao vjerskog i socijalnog propovjednika poklapa se sa utemeljenjem Novoperzijske Monarhije i dinastije Sasanida, koja je vladala Iranom od 226. do arapske invazije 641.-645. godine. Sasanidi su zaratustrizam (grčki - zoroastrizam) proglasili državnom religijom. Tim je institucionaliziranjem zoroastrizam postao ideologijom vladajućih slojeva Novoperzijskog carstva. Njegovi svećenici su opravdavali i branili dati politički poredak i socijalne odnose u iranskom društvu. Sasanidi su, uz oslonac na zoroastrizam, gušili socijalni bunt i pokrete ugnjetavanih slojeva stanovništva i progonili ona vjerska učenja koja su propovijedala egalitarizam i otpor vlastima, službenoj religiji i njenom vjeronauku. Među takva učenja je, pored kršćanstva, svrstano i manihejstvo. Njegov tvorac Mani je osuđivao materijalna dobra i ovozemaljska uživanja, propovijedajući istovremeno asketski život. Prema Maniju, spas svakog pojedinca ne zavisi od volje zoroastričke crkve, nego od njegovog ličnog života. To je izazvalo reakciju službene zoroastričke Crkve, koja je pozvala Manija na javnu raspravu. On je prihvatio poziv na tu raspravu, nakon koje je proglašen otpadnikom od vjere predaka i bačen u tamnicu, gdje je 277. godine na okrutan način ubijen.
Manijevo učenje se poslije njegove smrti proširilo iz Perzije u okolne zemlje i Rimsko Carstvo, najprije u Maloj Aziji, odakle je prešlo na Balkan i dalje u Evropu. Rimski imperator Dioklecijan je već 296. godine bio prisiljen izdati edikt kojim se osuđuje manihejstvo i naređuje progon njegovih sljedbenika. On tu ističe da su do njega, kao imperatora, stigle vijesti da su manihejci, "kao iznenadna kuga", provalili iz zemlje "neprijateljskih Iranaca" u Rimsko carstvo i tu prouzročili "brojne nevolje i tragedije" u želji da svrgnu velike bogove i odvrate "odabrani" rimski narod od svete im vjere. Od njih se treba čuvati, jer oni prijete da svojim "neljudskim postupcima" i "ludim iranskim običajima" zatruju "miroljubivi i nevini rimski narod", pa čak i "narod cijelog svijeta". Dioklecijan stoga naređuje da se njihova imovina svugdje zaplijeni, a njihove knjige spale. Uprkos žestokim progonima, Manijevo učenje se sve više širilo, posebno među obespravljenim slojevima stanovništva, kako na zapadu, tako i na istoku Rimskog Carstva. Invazijom različitih barbarskih plemena na Rimsko Carstvo, padom njegovog zapadnog dijela te ubrzanjem procesa feudalizacije javljaju se mnoge neomanihejske sekte i pokreti koji se sa socijalnog i vjerskog stanovišta opiru tom procesu. Oni su se zapravo opirali ukmećivanju slobodnih seljaka, čime su stekli jaka uporišta među slavenskim i franačkim seljaštvom koje je preplavilo europske provincije Rimskog Carstva.
Za razliku od Perzijskog i Rimskog Carstva, manihejstvo je bilo prihvaćeno u vjerski tolerantnijim zemljama koje su se nalazile u sklopu ili izvan ova dva moćna carstva.
Prvenstveno su ga prihvatili niži slojevi društva koje je mučio državni poredak te su u ovom učenju vidjeli izlaz iz teških životnih situacija u kojima su se nalazili. Tako su manihejstvo prihvatili u Egiptu, Indiji, Kini te na Tibetu. Budući da je imalo dosta podudarnih točaka sa budizmom i hinduizmom, posebno je prihvaćeno u Kini i Indiji te na Tibetu i djelimično u Japanu. U ovim zemljama je steklo priličan broj sljedbenika, a posebno u Kini, gdje su podizani lijepi, ali skromni hramovi, kako to Manijevo učenje nalaže. U Egiptu je manihejstvo iščezlo, jer su se njegovi sljedbenici, nakon muslimanskih osvajanja i sredinom srednjeg vijeka stopili sa Koptima. Manihejstvo se do dana današnjeg održalo tek u Kini, i to u nešto izmijenjenom obliku.
Manihejstvo u kršćanskom svijetu nije naišlo na odobravanje ni u kom smislu, te je stoga poput svih drugih hereza bilo podvrgnuto nemilosrdnoj inkviziciji. Kako je Mani propovijedao strpljivost u svim situacijama, njegovi sljedbenici su sve progone od strane kršćanskog svijeta stoički podnosili. Ipak, manihejstvo se polako i skromno širilo u svome pravom obliku, ali se zato iz njega razvila vrlo moćna i stabilna hereza - bogumilstvo, te su pod njegovim utjecajem nastale i Crkva bosanska, katarsko, albigenško, babunsko, patarensko, valdeško i mnoga druga učenja. Sva ova učenja Crkva je vremenom vrlo uspješno iskorijenila iz Europe. Tek je neznatan utjecaj još vidljiv u raznim protestantskim konfesijama kršćanstva.
Mani je zagovarao i živio asketski život, susprezajući se od jela i pića, pogotovo mesa i vina, koje je kasnije izričito zabranio, istovremeno propovijedajući vjeru u Boga kao svijetlu i pravu stranu manihejskog dualizma. Manihejski dualizam su činile dvije stranke: Bog i Sotona. Manihejski Bog je tvorac svega dobrog i duhovnog, a simbolizira ga svjetlost, dok je manihejski Sotona tvorac svega materijalnog i zavodljivog. Manihejci su život provodili teško radeći, ali su uvijek odvajali vrijeme za askezu i predano bogoslužje, istovremeno se susprezajući od jedenja mesa, pijenja vina i vođenja ljubavi. Vjernici su se dijelili na pročišćene pojedince i obične vjernike. Prvi su imali velike privilegije i bili su duboko poštovani i usluživani od strane običnih vjernika, te su život provodili u skromnim samostanima. Mani je zabranio zaklinjanje, proklinjanje, inicijaciju u vjeru, te posljednju pomast, jer je naučavao da je svaki pojedinac potpuno i izričito odgovoran za svoje postupke pred velikim Bogom. Mani je potvrdio postojanje života poslije smrti, ali ga nije izričito definirao, ostavljajući vjernicima da ga individualno protumače i da se u skladu sa sopstvenim tumačenjem ophode na ovom svijetu. U svome prijeziru prema materijalnom Mani je zabranio izgradnju raskošnih i bogatih samostana i bogomolja, pozlaćivanje i izradu ikakvih skulptura, te prikazivanje Boga i Sotone na slikama. Zbog toga su manihejski hramovi često vrlo proste konstrukcije, bez skulptura i sa malo ili nimalo likovnih prikaza.
Pošto je Mani strogo zabranio izrađivati skulpture i likovno prikazivati Boga ili Sotonu, njegovi sljedbenici su svoju želju za umjetničkim prikazima tema iz svoje vjere zadovoljavali slikajući freske koje su prikazivale prizore iz svakodnevnog i vjerskog života te pjevajući vrlo lijepe i melodične pobožne pjesme. Skulpture, dakle, nisu izrađivali, a ukoliko je prikaz Boga bio nužan, pokušavali su ga dočarati svjetlošću. Također, nisu prihvaćali usporedbu prikaza i simbola Ahura Mazde sa svojim Bogom. Manihejci su bili vrsni majstori minijature, te se u tome njihov uticaj ogleda ne samo na Orijentu i u Aziji, već i u brojnim knjigama u Europi.
Iz jakih uporišta među slavenskim i franačkim seljaštvom su se brojne neomanihejske sekte i vjerske zajednice održale u različitim formama i pod različitim imenima kroz cijelo razdoblje ranog feudalizma. Ponegdje, kao što je to bio slučaj u Bosni, njihove su pristalice pronašle način življenja sa feudalnom državom, pa su se konstituirali kao hijerarhijski uređena crkva. Tako je u Bosni nastala nova državna religija, odnosno hereza, u povijesti poznata pod nazivom Crkva bosanska, koja je, prema tome, predstavljala dio istog pokreta kojem su pripadali bogumilstvo na jugoistoku Balkana, te razne dualističke hereze u južnoj Francuskoj i Italiji: patareni, katari, valdenzi, albižani i dr. Povijesničari su utvrdili da je na prostoru od Male Azije do Pirineja bilo 16 takvih pokreta, među kojima je Crkva bosanska, sa svojim krstjanima i pristalicama, vjerojatno bila najbrojnija i najstabilnija.
- Date informacije o ovoj temi izvučene su iz raznih televizijskih emisija.
