MIM-104 Patriot
| MIM-104 Patriot | |
|---|---|
 | |
| Historija oružja | |
| Upotreba | |
| U službi | 1981. - danas |
| Korišten od |  SAD |
| Proizvodnja | |
| Proizvođač | Raytheon |
| Opis oružja | |
| Spremnik municije | 4 rakete |
MIM-104 Patriot je američki protivzračni raketni sistem srednjeg dometa kojeg su razvile kompanije Raytheon, Hughes i RCA.
Razvoj je započet 1965. godine kada je kompletirana istraživačka studija za ovaj sistem, a 1966. je ustanovljena oznaka SAM-D (Surface to air Missile-Development). Do 1970. radilo se na razvoju rakete kada su izvršena prva lansiranja. Sredinom sedamdesetih nastupa faza ispitivanja sistema vođenja rakete gdje se uključuju svi elementi raketnog sistema. Tada se daje nova oznaka za sistem XM-104 Patriot.
Smatra se da su 1980. završene sve faze razvoja: istraživanje, razvoj i testiranje, iako je opremanje jedinica počelo nešto kasnije i procjenjuje se da je to sve koštalo oko 2 milijarde dolara. Sistem Patriot je bio namijenjen za opremanje PVO jedinica američke kopnene vojske.[1]
Ovaj multifunkcionalni radar koristi antenu sa elektronskim skeniranjem i zahvaljujući tome obavlja više funkcija istovremeno: osmatranje zračnog prostora, otkrivanje i praćenje cilja i raketnog projektila, ozračivanje cilja i predaja komandi za vođenje rakete. Drugi raketni sistemi za ove funkcije koriste čak 3 do 5 radara.
Antenski sistem sa elektronskim skeniranjem je stacioniran- nema mehaničkih okretaja antene već je za vrijeme rada usmjeren u jednom pravcu. Antena je sastavljena od velikog broja elemenata za emitovanje i prijem elektromagnetske energije i zato može da obrazuje više dijagrama usmjerenosti različitih karakteristika. Elektronskim skeniranjem upravlja računar prema programiranom režimu rada kojim su vremenski određene pojedine funkcije u sektoru od 60 do 90 stepeni. Radar je smješten u kontejner na poluprikolici M860 koju vuče tegljač M818. Električnom energijom se napaja iz stanice za napajanje. Za vrijeme borbenog rada u njemu nema poslužilaca, već operatori upravljaju sa komandnog mjesta baterije.
Veza između KM baterije i radara ostvarena je specijalnim zaštićenim kablom otpornim na EMINE. Zahvaljujući ugrađenoj opremi za testiranje (BITE) u radaru, računar za borbeno komandovanje periodično autmatski prima izvještaje o stanju podsistema radara i upozorava operatore na eventualne nepravilnosti u funkcionisanju. Radar je frekventno agilan, radi u G-opsegu (8–10 GHz) sa 160 mogućih radnih frekvencija. Opseg G je odabran kao kompromis (što je uobičajeno kod radara sa antenom sa elektronskim skeniranjem) između nižih frekvencija optimalnim za osmatračke radare i viših frekvencija pogodnih za praćenje cilja.
Lansirno oruđe M90A sadrži četverostruki lanser-kontejner sa raketnim projektilima i električni generator za sobstveno napajanje električnom energijom. Lanser-kontejner se sastoji od 4 cijevi povezane u snop čeličnim trakama, te služe za transport, čuvanje i lansiranje projektila. Svaki kontejner sadrži po jedan raketni projektil te je napravljen od aluminija i četvrtastog je oblika. Kontejner pruža toplotnu izolovanost i hermetičnost i čuvanje projektila pet godina. Na prednjoj strani kontejner je zatvoren poklopcem od specijalne plastike kojeg raketa probija prilikom ispaljivanja. Svaka lansirna cijev-kontejner je posebno povezana sa sistemom za ispaljivanje. Sistem za upravljanje lansiranjem smješten je u dvije konzole, a omogućava prijem, dekodiranje i prijenos signala od komandnog mjesta baterije do sistema. Lansirno oruđe se također sastoji iz servomehanizma za pokretanje lansera i generatora električne energije.
Raketni projektil je izveden po normalnoj aerodinamičkoj šemi, ne klasične noseće površine, a za upravljanje koriste se četiri pokretna stabilizatora na repnom dijelu rakete. Ukupna masa je 1000 kg, a sa kontejnerom je 1600 kg. Projektil se sastoji od balističke kape, sistema za navođenje, bojeve glave, pogonske grupe i sistema za upravljanje.
Balistička kapa je napravljena od legure slicijum dioksida i kobalta, osigurava aerodinamičke osobine, a štiti elektronske sklopove sistema za vođenje od vanjskih uticaja i zagrijavanja. Elektronski uređaji sistema za vođenje izvedeni su u modularnoj tehnici sa digitalnom obradom signala. Sastoji se od modula za vođenje na srednjem dijelu putanje raketnog projektila i glave za samovođenje. Pogonsku grupu čine motori na čvrsto raketno gorivo, vanjski izolatori i dva vanjska cijevovoda kroz koje prolaze kablovi za prijenos signala. Bojeva glava M248 je predfragmentisana, a opremljena je distancionim upaljačem. Teška je 70 do 80 kg, a može biti klasična ili nuklearna.
Osnovna verzija uvedena u operativnu upotrebu pod oznakom Standard.
Unaprijeđena verzija danas poznata kao PAC-1 s unaprijeđenim softverskim komponentama. Izmjenjen je način traženja radarom, povećana je sposobnost radara da traži balističke projektile.
Nakon 1980tih je ustanovljeno da A i B verzije jesu sposobne otkriti balističke projektile, ali su bile znatno manje sposobne uništiti ih. Nakon toga razvija se nova PAC-2 verzija. PAC-2 verzija zansiva se na softverskim promjenama sistema baš kao i PAC-1 verzija. Uvedena je u upotrebu 1990. godine, nakon testiranja 1987. godine. PAC-2 je ptimiziran za obaranje balističkih projektila, za razliku od originalnog MIM-105A Standard projektila koji je bio optimiziran za obaranje zrakoplova na svim visinama. Patriot je ostvario zadovoljavajuću učinkovitost od 70 posto protiv balističkih projektila lansiranih iz Iraka prema ciljevima u Saudijskoj Arabiji tokom Zaljevskog rata.
Ova verzija je uključivala modernizaciju projektila jer se kod ranijih verzija upaljač bojeve glave kasno aktivirao, pa projektil nije mogao ostvariti svoje dejstvo. Kod ove verzije upaljač se znatno ranije aktivirao.
MIM-104F predstavlja najveću modernizaciju sistema. Projektil PAC-3 je sa znatno manjom bojevom glavom u odnosu na velike prefragmentirane bojeve glave projektila PAC-2 i GEM. Uporaba manje bojne glave postala je moguća jer PAC-3 ima znatno veću preciznost koja se ogleda u povećanim mogućnostima izravnog udara u cilj. Manja bojeva glava istovremeno znači i manju masu (30 posto manju u odnosu na PAC-2) i promjer projektila. PAC-3 je zadržao istu dužinu kao i PAC-2, ali je manji promjer omogućio da se u standardni čeverostruki lanser za PAC-2 može postaviti čak 16 projektila PAC-3.[2]
Bahrein
Egipat
Grčka
Nizozemska
Izrael
Japan
Jordan
Južna Koreja
Kuvajt
Njemačka
Saudijska Arabija
SAD
Španija
Tajvan
UAE
- ↑ D. Abramović, V. Vujović
- ↑ „Archive copy”. Arhivirano iz originala na datum 2014-11-15. Pristupljeno 2015-11-29.
