Logor Luka
| logor Luka | |
|---|---|
 | |
| Postojao | 1992. |
| Mesto | Brčko, Bosna i Hercegovina |
| Pod kontrolom | Vojska Republike Srpske |
| Upravnik | Goran Jelisić, Konstantin Simonović |
| Broj žrtava | više od stotinu, ali nema pouzdanih podataka[1] |
 
| |
Logor "Luka" je bio koncentracioni logor za zatvaranje i mučenje bošnjačkog i hrvatskog stanovništva, sa područja općine Brčko tokom 1992. godine za vrijeme rata u BiH.
Logor su organizirale lokalne vlasti tokom maja 1992. godine, nakon nasilnog preuzimanja vlasti u općini Brčko od strane Srpske demokratske stranke. Organizirana je sistematska kampanja zatvaranja i protjerivanja nesrpskog stanovništva Brčkog, a njihova imovina je pljačkana i uništavana.
Logor je bio dio organiziranog sistema deportacije, zatvaranja bošnjačkog i hrvatskog stanovništva tokom 1992. godine. Na teritoriju općine Brčko, uz logor "Luka", djelovalo je više sličnih mjesta mučilišta i stratišta poput DTV Partizan, Hotel Posavina, Zgrada Sekretarijata unutrasnjih poslova u Brckom, kafana Westfalija, Hotel Galeb, Laser autodepo.[2]
Logor je zatvoren u augustu 1992, nakon što je Međunarodni crveni križ najavio inspekciju. Zbog stranaca sve prostorije su okrečene, dvorište oprano, a zarobljenici prebačeni u Batkoviće kod Bijeljine.[3]
Suđenja[uredi | uredi kod]
Za ratne zločine u Brčkom, pred ICTY u Den Haagu suđeno je Slobodanu Miloševiću, Vojislavu Šešelju, Radovanu Karadžiću, Biljani Plavšić, Momčilu Krajišniku, Goranu Jelisiću i Ranku Češiću. Goran Jelisić je osuđen na 40, Ranko Češić na 18, Momčilo Krajišnik na 27 (Žalbeno vijeće smanjilo je kaznu na 20) i Biljana Plavšić na 11 godina zatvora. Svi su oslobođeni optužbe za genocid i osuđeni za zločin protiv čovječnosti, unatoč činjenici da su imali namjeru djelimičnog uništenja nacionalne grupe Bošnjaka i Hrvata, odnosno da su (Jelisić i Češić) počinili mnogobrojna ubistva zatočenika sa genocidnom namjerom. U slučaju Jelisića, Sudsko vijeće je donijelo presudu da nije kriv za genocid bez saslušanja odbrane i završnih riječi tužitelja i branitelja.
Raspravno sudsko vijeće ICTY potvrdilo je u junu 2004. Slobodanu Miloševiću genocidnu namjeru i postojanje plana da se unište Bošnjaci kao nacionalna grupa, pored mnogih gradova, i u Brčkom. Ovo sudsko vijeće je zaključilo da „postoji dovoljno dokaza da je u Brčkom izvršen genocid“. Slobodan Milošević nije dočekao konačnu presudu, jer je umro 11. marta 2006, čime je istog dana i okončan sudski postupak.[3]
Tužilaštvo BiH je 2015. podiglo je do sada najopsežniju optužnicu za ratne zločine na području Brčkog protiv Đorđa Ristanića, ratnog opštinskog načelnika Brčkog, kojom su obuvaćeni zločini počinjeni nad više stotina osoba tokom rata. Ristanić je optužen za ratne zločine počinjene nad više stotina žrtava bošnjačke i hrvatske nacionalnosti, uglavnom iz naselja Centar, Kolobara, Dizdaruša, Klanac, Mujkići, Meraje, Rosulje, Grčica, Novo Brčko, naselje „Š“, i drugih dijelova grada pretežno nastanjenih Bošnjacima i Hrvatima, koje su početkom mjeseca maja 1992. godine, nezakonito uhapšene i zatočene u više logora i objekata za zatočenje na području Brčkog.[4]
2016. Udruženje za društvena istraživanja i komunikacije je objavilo dokumente presuda sudova u BiH koji su presudili ratnim zločincima za ratne zločine počinjene 90-tih u Brčkom. Ovo je prva knjiga u okviru koje se nalazi ukupno 14 presuda za ratne zločine koji su počinjeni nad civilnim stanovništvom u prijeratnoj opštini Brčko.[5][6] Među dokumentima su i dokumenti o ratnim zločincima logora Luka
Koordinator Udruženja za društvena istraživanja i komunikacije Edvin Kanka Ćudić je tom prilikom izjavio: "Zabrinjavajuća je činjenica da je pravosuđe Brčko distrikta donosilo jako niske kazne za sve tri konfesije. Treba uzeti u obzir da su neki predmeti, koji su trebali biti suđeni za ratne zločine, prebacivani u sistem krivičnog djela ubistva. Ovo je, nakon 20 godina poslije rata u Bosni i Hercegovini, prva publikacija koja tretira sve tri konfesije, odnosno sva tri naroda koja su optužena za ratne zločine u ovom gradu"[5]
Serija fotografija egzekucije[uredi | uredi kod]
Povodom poznate serije fotografija na kojima je prikazana egzekucija Huseina Krše i Hajrudina Muzurovića, a koje su napravljene u Zanatskom centru u Brčkom, a bile su dio optužnice protiv Gorana Jelisića, Edvin Kanka Ćudić je 2014. izjavio:
Ubistvo je zabilježio fotograf Bojan Stojanović koji je u to vrijeme radio za Reuters. Prema nekim tvrdnjama, fotograf Stojanović je naručio ubistva Krše i Muzorovića, a ta fotografija je dobila nagradu World Press Photo. Niko nikada u historiji fotografije nije "imao smrt tako blizu objektiva". Kršina supruga nije ni znala da je on mrtav, a njegov sin ga je prepoznao s te slike.[7]
Stojanović je snimio cijeli niz fotografija, od dovođenja zatočenika do njegovih leđa na cesti.
Izvori[uredi | uredi kod]
- ↑ Profili logora i zatočeničkih objekata Arhivirano 2016-04-15 na Wayback Machine-u Tranzijska pravda
- ↑ Logori smrti Brčko Arhivirano 2016-04-12 na Wayback Machine-u CAMO.CH
- ↑ 3,0 3,1 Oni žive u mome gradu Peščanik
- ↑ Optužnica za masovne ratne zločine u Brčkom
- ↑ 5,0 5,1 „Ratni zločini u Brčkom '92'95 - Presude: Prva publikacije u BiH koja tretira sva tri naroda”. Arhivirano iz originala na datum 2016-09-03. Pristupljeno 2016-09-06.
- ↑ „UDIK predstavio publikaciju ratni zločini u Brčkom”. Arhivirano iz originala na datum 2017-03-23. Pristupljeno 2016-09-06.
- ↑ U hangaru Luke u Brčkom muzej posvećen logorašima žrtvama torture