Kroatofobija

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na navigaciju Idi na pretragu

Kroatofobija (ponekad i hrvatofobija) je relativno nov izraz kojim se opisuje iracionalna mržnja ili strah, odnosno ispoljavanje negativnih osjećaja i trajno neprijateljski stav prema hrvatskom narodu ili Hrvatskoj općenito. Prvi put se pojavio u engleskom obliku croatophobia u knjizi autora Tomáš Garrigue Masaryk, "The Spirit of Russia: studies in history, literature and philosophy", godine 1919.

Iako se kroatofobija najčešće vezuje uz Hrvatima susjedne narode (Srbi, Bošnjaci, Crnogorci, Slovenci, Mađari, Talijani), odnosno sukobe suparničkih nacionalizama koji su obilježili 19. i 20. stoljeće, određeni fenomeni koji bi se mogli nazvati kroatofobijom datiraju i prije stvaranja Hrvata kao moderne nacije; to se prije svega odnosi na negativne stereotipe o Hrvatima kao "divljacima", "primitivcima" i "barbarima" koji su bili rašireni na području današnje Italije i Centralne Evrope. U potonjem slučaju je za takve stereotipe bila zaslužna dinastija Habsburg koja je ljudstvo iz Vojne krajine od 17. do 19. stoljeća koristila u brojnim evropskim ratovima, u kojima su krajišnici, koje se tada nazivalo "Hrvatima" stekli reputaciju sličnu kozacima u Ruskom Carstvu. Za vrijeme revolucija 1848 hrvatske, odnosno krajiške trupe su se istakle svojom odanošću dinastiji i gušenju mnogih revolucionarnih pokreta; zbog toga su među liberalnim i lijevim dijelom njemačke i šire evropske inteligencije Hrvati općenito stekli reputaciju zadrtih konzervativaca i reakcionara.

Kroatofobija je novu dimenziju dobila nakon Prvog svjetskog rata i stvaranja jugoslavenske države, u kojoj su Hrvati od srpskih, a pogotovo velikosrpskih nacionalista označavani kao "izdajnički", "subverzivni" i separatistički element. Relativno visoki udio Hrvata u predratnoj KPJ je, pak, stvorio i alternativni negativni stereotip Hrvata kao "bezbožnih" komunista i subverzivnih ljevičara.

Negativni stereotipovi o Hrvatima su, pak, svoj vrhunac dobili zahvaljujući drugom svjetskom ratu, tokom koga je stvorena Nezavisna Država Hrvatska na čelu sa fašističkim ustaškim pokretom. Zločini koje je taj režim počinio su Hrvatima priskrbili reputaciju "genocidnog naroda", odnosno naroda kome drugi narodi, a pogotovo Srbi, "ne smiju vjerovati". Iako je ispoljavanje kroatofobije u poratnoj Jugoslaviji zabranjeno i službeno potiskivano pod parolom bratstva i jedinstva, nepovjerenje i negativni stereotipovi prema Hrvatima i Hrvatskoj su zadržali, a posebno došli do izražaja za vrijeme uspona srpskog nacionalizma 1980-ih. Takve osjećaje su uspješno iskoristili velikosrpski nacionalisti kako bi stvorili separatističke pokrete u Hrvatskoj i BiH i tako stvorili plodno tlo za ratove u kojima su veliki dio žrtava bili upravo Hrvati. Izbijanje bošnjačko-hrvatskog sukoba 1992. je, pak, negativne stereotipove protiv Hrvata proširilo i među Bošnjacima.

Nakon završetka ratova su se antihrvatske predrasude mogle pronaći i u slovenskoj javnosti, a za što je najviše zaslužan hrvatsko-slovenski granični spor.

Veze[uredi - уреди | uredi izvor]