Keloğlan

Keloğlan ili Ćelavi (tur. Kel) dječak (tur. oğlan) je turski i anatolski junak bajke. Spominje se često u turskoj i altajskoj mitologiji i narodnim pričama kao mladić bez dlaka na glavi koji se suočava sa raznim neprilikama iz kojih izlazi zahvaljujući svojim smicalicama i sjajnim postupcima.

Osobine

Keloğlan ima važno mjesto među anatolskim turskim bajkama. Po tradiciji, Keloğlan je siromašan mladić koji živi s majkom, često mijenja poslove kako bi zaradio za život. On je fizički slab i inače prostodušan, ali kada dođe vrijeme zna imati spreman odgovor i pronaći pametna, praktična rješenja za probleme s kojima se suočava. S tim osobinama, na kraju svake bajke on ostvara svoj cilj. Keloğlan sadrži elemente smijeha i njegov prikaz predstavlja lukavost i sreću.

Arhetipi

U starom obliku je Keloğlan bio vrlo obrazovan, lukav, sretan, i također izgleda kao klaun a u legendama Altaja ukrašuju ga čak i šamanske mrtve glave. U tom smislu je ćelavost simbol moći. Na primjer, u Epu o Manasu postoji svećenik po imenu «Targil Taz», gdje Taz znači ćelav. Riječ Kel ili Kal je također povezana s mongolskom riječi Gal, to jeste vatra, jer vatra ima energiju svetosti i moći. Stoga Mongoli imaju i boga po imenu «Gal Khan».

Druga imena po kojim se ukazuje Keloğlan ili vrlo slične priče su Kalca (čitaj: kaldža), Kelce, Kalça, Kelçe, Helce, Tazşa, Taşşa, Tazça, Kalçapatır, Kelce Bator. Isto slične prikaze su Keley u mitologiji Altaja ili gospođa Kaldaz, božica vatre i zaštitnik stoke.

Sa strane naratologije, Keloğlan je blizak arhetipu blistavog i nestašnog mladića (Arlekin, Till Eulenspiegel, Miha Miš, Miš Đoka) dok filmski primjeri tog arhetipa mogu biti Bertolučijev Mali Buda (1993) ili Ričijevo Zlatno dijete.