Janko Vukotić

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na navigaciju Idi na pretragu
Janko Vukotić
Čin crnogorski serdar, general

Janko Vukotić (Čevo, Cetinje, 18. veljače 1866. - Beograd, 4. veljače 1927.), crnogorski vojskovođa, serdar, od 1918. pripadnik Vojske Kraljevine SHS.

Bio je u srodstvu sa kraljevskom obitelji Petrović-Njegoš.

Vojnu akadeniju je završio 1886. u Modeni (Italija)[1].

Brigadir Crnogorska vojske od 1902. godine. Također se angažirao i na političkom planu kao jedan od najlojalnijih suradnika kralja Nikole I. Petrovića.

U Prvom balkanskom ratu zapovjednik je Istočnog odreda koji je oslobodio: Mojkovac, Bijelo Polje, Pljevlja, Berane, Plav, Rožaje. Postrojbe serdara Vukotića su prodrle duboko na teritorij Kosova, zauzevši gradove Đakovicu i Peć.

U Drugom balkanskom ratu zapovjednik je Crnogorske divizije koja je upućena u Makedoniju (Bregalnica) radi pomoći Srbima u sukobu oko podjele teritorija sa Bugarima.

U Prvom svetskom ratu najprije zapovjednik Hercegovačkog i Sandžačkog odreda Crnogorske vojske. Njegove su postrojbe prodrile blizu Sarajeva (na Jahorinu i Pale). Nakon povlačenja srpskih časnika iz Vrhovnog stožera Crnogorske vojske imenovan je u kritičnom periodu koncem 1915. Vukotić za načelnika stožera.

Nakon Mojkovačke bitke i kapitulacije Kraljevine Crne Gore bio je Vukotić uhićen i upućen u logor u Mađarsku.

Nakon 1918. dao novu prisegu kralju Petru I. Karađorđeviću i kasnije dobio čin armijskog đenerala u Vojsci KSHS, no do umirovljenja nije bio imenovan za značajnije vojne dužnosti.

U Mojkovcu mu je, na središnjem trgu, podignut 1997. spomenik.

Zanimljivosti[uredi - уреди | uredi izvor]

Janko Vukotić je jedini komandant koji je dobio istovremeno tri najveća srbijanska i crnogorska odlikovanja: Karađorđevu zvijezdu s mačevima, Bijelog orla sa mačevima i Obilića medalju.[2]

Bilješke[uredi - уреди | uredi izvor]

  1. Vojna enciklopedija, knjiga 10, str. 630, Vojnoizdavački zavod, Beograd, 1975.
  2. Antonije Đurić, Solunci govore, Niro „Književne novine“, osmo izdanje, Beograd 1989. - str. 338