Imunotolerancija

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
(Preusmjereno sa Imunska tolerancija)
Jump to navigation Jump to search

Imunotolerancija ili imunska tolerancija – kolokvijalno poznata i kao imunološka tolerancija – je stanje u kojem imunski sistem ne odgovara na supstance ili tkiva koja imaju sposobnost da izazovu imunski odgovor.[1][2] Suprotna je konvencijskoj eliminaciji stranih antigena koja je imunski posredovana (vidi Imunski odgovor). Ova tolerancija se klasificira po kategorijama:

Mehanizmi kojima se uspostavlja ovaj oblik tolerancije su različiti, ali su im efekti slični. Imunotolerancija je važna za normalno odvijanje fizioloških procesa. Centralna tolerancija je glavni način na koji se imunski sistem „uči“ da ne diskriminira samog sebe. Periferna tolerancija je ključ za sprečavanje prekomjerne reaktivnosti imunskog sistema na različite subjekte okoliša (alergen, dobri mikrobi i sl). Deficiti u centralnoj ili perifernoj tolerancija stoga mogu izazvati autoimune bolesti, što rezultira u sindromima, kao što su sistemski eritemski lupus,[5] reumatoidni arthritis, Diabetes mellitus tip 1,[6] autoimunski poliendokrini sindrom tip 1(APS-1),[7] i imunodisregulacijska poliendokrinopatska enteropatija X-vezani sindrom (IPEX),[8]a potencijalno pridonosi i pri astmi, alergiji[9] i upalnoj bolesti crijeva.[6] Imunska tolerancija u trudnoći je ono što omogućava majkama životinja da donesu genetički različito potomstvo sa na aloimunim odgovorom koji je dovoljno utišan da spriječi pobačaj. Tolerancija je, međutim, takva da ima i svoje negativne kompromise. Omogućava da neki patogeni mikroorganizmi uspješno inficiraju domaćina i izbjegli eliminaciju.[10] Osim toga, izazivanje periferne tolerancije u lokalnoj mikrosredini je zajednička strategija preživljavanja za brojne tumore jer nije spriječena njihova eliminacija odgovorom imunskog sistema domaćina.[11]

Definicije i primjena[uredi - уреди | uredi izvor]

U svom nobelovskom predavanju, Medawar i Burnet definiraju imunotoleranciju kao

Wikiquote „“ stanje of indiferentnosti ili nereaktivnosti prema supstanci za koju bi se normalno očekivaloda je pobude imunološki odgovor.”[1]
()

Ostale recentnije definicije imaju više ili manje isto. U 8. izdanju Janewayeve Imunobiologije tolerancija je definirana kao “nedostatak imunološkog odgovora… na ostala tkiva.”[2]

Imunotolerancija obuhvata niz fizioloških mehanizama kojima tijelo umanjuje imunski odgovor na određene agense. To se koristi za opisivanje fenomena sposobnosti diskriminacije sebe i ne-sebe, suzbijanje alergijske reakcije, dopuštanje hroničnih infekcija, umjesto odbacivanja i eliminacije i sprečavanje napada fetusa od imunskog sistema majke.

Tipski, podrazumijeva se promjena domaćina, a ne antigena.[1] Though some pathogens can evolve to become less virulent in host-pathogen coevolution,[12] Tolerancija se ne odnosi na promjene u patogenima, ali se može koristiti za opisivanje promjena u fiziologiji domaćina. Tako imunotolerancija se ne odnosi na obično umjetno izazvane imunosupresije putem kortikosteroida, limfotoksičnom hemoterapijom, subletalnim zračenjem, itd. Niti se to odnosi na druge vrste nereaktivnosti, kao što je imunska paraliza.[13] U dva posljednja slučaja, fiziologija domaćina je hendikepirana, ali nije fundamentalno promijenjena. Imunotolerancija je formalno diferencirane u centralnu ili perifernu;[2] Međutim, alternativni termini kao što je "prirodna" ili "stečena" tolerancija ponekad se koriste da se za oblike uspostavljanja tolerancije fiziološkim ili vještačkim putem u eksperimentalnom ili farmakološkom smislu.[14] Ovea dva načina kategorizacije su ponekad zbunjujući, ali nisu ekvivalentni, jer centralna ili periferna tolerancija mogu prirodna i eksperimentalno nducirana biti prisutni. Ove razlike je važno imati na umu.

Također pogledajte[uredi - уреди | uredi izvor]

Reference[uredi - уреди | uredi izvor]

  1. 1,0 1,1 1,2 "Nobel Lectures, Physiology of Medicine 1942-1962". Elsevier Publishing Company. http://www.nobelprize.org/nobel_prizes/medicine/laureates/1960/medawar-lecture.html. pristupljeno 12/10/13. 
  2. 2,0 2,1 2,2 Murphy, Kenneth (2012). Janeway's Immunobiology: 8th ed.. Chapter 15: Garland Science. str. 611–668. ISBN 0815342438. 
  3. Lawrence E., Ed., ur. (1999). Henderson's Dictionary of Biological Terms. London: Longman. ISBN 0-582-22708-9. 
  4. Hadžiselimović R., Pojskić N. (2005). Uvod u humanu imunogenetiku.. Institut za genetičko inženjerstvo i biotehnologiju (INGEB), Sarajevo. ISBN 9958-9344-3-4. 
  5. Choi, J; Kim ST; Craft J (2012). "The pathogenesis of systemic lupus erythematosus-an update.". Curr Opin Immunol 24 (6): 651–657. doi:10.1016/j.coi.2012.10.004. 
  6. 6,0 6,1 Round, JL; O'Connell RM; Mazmanian SK (2010). "Coordination of tolerogenic immune responses by the commensal microbiota". J Autoimmun 34 (3): J220–J225. PMC 3155383. PMID 19963349. doi:10.1016/j.jaut.2009.11.007. 
  7. Perniola, R (2012). "Expression of the autoimmune regulator gene and its relevance to the mechanisms of central and peripheral tolerance.". Clin Dev Immunol 2012: 207403. doi:10.1155/2012/207403. 
  8. Verbsky, JW; Chatila TA. (2013). "Immune dysregulation, polyendocrinopathy, enteropathy X-linked (IPEX) and IPEX-related disorders: an evolving web of heritable autoimmune diseases". Curr Opin Pediatr 25 (6): 708–714. doi:10.1097/mop.0000000000000029. 
  9. Maazi, H; Lam J; Lombardi V; Akbari O (2013). "Role of plasmacytoid dendritic cell subsets in allergic asthma". Allergy 68 (6): 695–701. doi:10.1111/all.12166. 
  10. Curotto de Lafaille, MA; Lafaillle JJ (2009). "Natural and Adaptive Foxp3+ Regulatory T Cells: More of the Same or a Division of Labor?". Immunity 30 (6): 626–635. doi:10.1016/j.immuni.2009.05.002. 
  11. Becker, JC; Andersen MH; Schrama D; Straten P (2013). "Immune-suppressive properties of the tumor microenvironment". Cancer Immunol Immunother 62 (7): 1137–1148. doi:10.1007/s00262-013-1434-6. 
  12. Fenner, F (1983). "The Florey lecture". Proc R Soc Lond B Biol Sci. 
  13. Felton, LD; Kauffmann G; Prescott B; Ottinger B (1955). "Studies on the mechanism of the immunological paralysis induced in mice by pneumococcal polysaccharides". J Immunol 74 (1): 17–26. 
  14. Jump, RL; Levine AD (2004). "Mechanisms of Natural Tolerance in the Intestine - Implications for Inflammatory Bowel Disease". Inflamm Bowel Dis 10 (4): 462–478. doi:10.1097/00054725-200407000-00023. 

Vanjske veze[uredi - уреди | uredi izvor]