Ilghazi

Najm ad-Din Il Ghazi ibn Ortoq ili Najm ad-Din Ilghazi ibn Artuq (? - 8. novembar 1122) bio je turski velikaš iz dinastije Artukida koji je od 1107. do smrti vladao Mardinom, a od 1118. i Alepom.

Rodio se kao sin Artuka, osnivača dinastije. Njega i brata Sökmena je Tutuš I, seldžučki emir Damaska, ga je postavio za guvernera Jeruzalema. Godine 1096. su se braća nakon Tutuševe smrti upleli u sukob za vlast na Levantu - ispočetka se stavio na stranu Dukaka iz Damaska protiv Ridvana od Alepa. Svađa s Dukakom je dovela do njegovog kraćeg utamničenja, a ubrzo nakon toga su Fatimidi na čelu s vezirom Al-Afdal Shahanshahom zauzeli Jeruzalem 1098. Zbog toga se povukao u oblast Al-Jazira na sjeveru Mezopotamije, gdje su njegova braća ranije imali uporište. Ušao je u službu seldžučkog sultana Mahmuda I koji mu je u Bagdadu povjerio nadzor nad abasidskim kalifom.

Godine 1104. mu je brat umro, te je Ilgazi otpušten iz Bagdada i postao poglavar porodice Artukida. Zahvaljujući tome je 1107/8. preuzeo Mardin od Sökmenovog sina Ibrahima. Odatle je nastojao proširiti svoju vlast kroz niz kratkotrajnih saveza s lokalnim seldžučkim velikašima i emirima u Siriji, a nije se ustručavao surađivati ni s križarskim državama. Jedan od primjera je bio pomoć križarima protiv seldžučkog pohoda koji će dovesti do bitke kod Sarmina 1115.

Najkorisnijim se, međutim, pokazao savez sa Ibn al-Khashshabom, radikalnim šijitskim kadijom Alepa, koji se zalagao za džihad protiv križara. Uz njegovu pomoć je 1118. zavladao Alepom. Sljedeće je godine poduzeo pohod protiv Kneževine Antiohije koji je doveo do bitke na Ager Sanguinisu gdje je vojska Rogera od Salerna uništena gotovo do posljednjeg čovjeka. Jedna od najimpresivnijih pobjeda islamske vojske tadašnjeg doba, međutim, nije iskorištena kako bi se Kneževina Antiohija dokrajčila, a što muslimanski kroničari obično tumače Ilgazijevoj prevelikoj sklonosti alkoholu i nemogućnošću održavanja discipline; takve navode je potvrdio i Walter Kancelar, jedan od rijetkih preživjelih križara koji je kao zarobljenik neko vrijeme proveo u Ilgazijevom logoru. Za samo dva mjeseca je Ilgazi prisiljen odustati od pohoda nakon što je s jeruzalemskim kraljem Balduinom II vodio krvavu i taktički neodlučenu bitku kod Haba.

Dvije godine kasnije je Ilgazi sklopio mir sa križarskim državama te se okrenuo na sjever i komandirao u velikom seldžučkom pohodu na Gruziju protiv kralja Davida IV. On je završio katastrofalnim porazom u bitci kod Didgorija zahvaljujući kojoj su Seldžuci izgubili Tbilisi.

Ilgazi je taj fijasko preživio i djelomično se iskupio 1122. godine kada je uspio zarobiti križarskog grofa Joscelina I od Edese. Iste godine je umro.