Hrvatska u personalnoj uniji s Mađarskom
Hrvatska u personalnoj uniji s Mađarskom je razdoblje Hrvatske povijesti koje počinje 1102. godine krunidbom mađarskog kralja Kolomana za kralja Hrvatske, a završava 1. januara 1527. godine kada je hrvatski sabor izabrao Ferdinanda Habsburga za kralja Hrvatske. Nakon 1527. Hrvatska i Mađarska će i dalje nastaviti živjeti u uniji, ali politička situacija će biti drastično promjenjena.
Tijekom razdoblja personalne unije Kraljevina Hrvatska je zadržala pravo na vlastitu vojsku, parlament, izbor kralja, a donesena je zabrana naseljavanja Mađara južno od rijeke Save. Hrvatsko plemstvo ovog razdoblja se feudalizira i nestaju stare strukture hrvatskog plemstva županijskog ustrojstva a javlja se novi oblik sa sudskom, upravnom i gospodarstvenom ovlasti. Mađarski kraljevi su imenovali hrvatskog bana, dijelili su donacije vlastelinima, potvrđivali zakone donesene na hrvatskom i slavonskom saboru i zapovijedali hrvatskom vojskom. Hrvatski ban je imao obvezu upravljanja administracijom, sudstvom, financijama i predvodio je hrvatsku vojsku u ratovima. Hrvatski parlament je zadržao pravi izbora kralja tako da će tijekom 4 stoljeća izabrati nekoliko puta kraljeve različite od mađarskih što će dovesti do rata. Pojedine su se obitelji, zahvaljujući slabljenju središnje vlasti krajem 13 i početkom 14. stoljeća osilile tako da su uspjele ostvariti jak politički utjecaj, npr. krčki i blagajski knezovi, bribirski Šubići, cetinjski Nepolići, omiški Kačići, krbavski Kurjakovići i drugi.
Nakon smrti hrvatskog kralja Zvonimira kojeg po narodnoj predaji ubijaju plemići na zasjedanju Sabora 1089. godine novi kralj postaje ostarjeli Stjepan II koji je do tada živio u samostanu. Njegov smrću 1091. dolazi do izumiranja kraljevske dinastije Trpimirovića i državne krize. Koristeći situaciju žena kralja Zvonimira, mađarska princeza Jelena Lijepa pozivajući se na bizantske zakone koji udovici daruju mogućnost izbora novog kralja izabire svog brata mađarskog kralja Ladislava da preuzme vlast u Hrvatskoj. Taj poziv koji počiva na pravno klimavim nogama je bio pozdravljen u Slavoniji koja ga prihvaća za svog vladara. S druge strane stanovnici južne hrvatske i Dalmacije ga odbijaju pa proglašavaju za novog kralja Petra Svačića. Odlučujuća bitka se vodi na Gvozdu 1097. godine gdje će poginuti novi kralj, ali Mađarska zbog otpora stanovništva i međunarodnog pritiska ne uspjeva anektirati Hrvatsku. Konačna odluka o budućnosti države pada tijekom pregovora mađarskog kralj Kolomana i hrvatskih plemića koji dovode do njegovog krunisanja za kralja Hrvatske u Biogradu 1102 [1] godine. Taj dogovor o personalnoj uniji znan po imenu Pacta Conventa dio mađarskih povjesničara nakon buđenja nacionalizma 1840tih godina počinje negirati, ali službeni mađarski državni organi ga nikad nisu osporavali. Nakon ovog dogovora nacionalne strasti se nisu smirile tako da su Hrvati u Dalmaciji još uvijek pružali otpor zbog čega Koloman radi novi dogovor 1105. godine [2]. Najvažnije točke prvog i drugog dogovora su bile:
- Mađarima je bilo zabranjeno nastanjivati se u gradovima južno od rijeke Save (1105.)
- Gradovi su dobili mogućnost samostalnog izbora biskupa kojeg bi kasnije potvrdio kralj (1105.)
- Gradovi nisu trebali plaćati poreze, ali kralj je dobivao prihode od carina (1105.)
- Bana postavlja mađarski kralj (1102.)
- Potvrđeno je postojanje hrvatskog sabora (1102.)
- Mađarska vojske je povučena s područja južne hrvatske (1105.)
- Hrvatska vojska je imala dužnost braniti Hrvatsku, ali bi na kraljev zahtjev mogla napustiti hrvatski teritorij i boriti se za kralja samo u slučaju da on financira sve njene troškove (1102.)
Dogovorom nije bilo regulirano pitanje Slavonije koju je Mađarska smatrala svojim osvojenim teritorijem ili bivšom pokrajinom jer su Mađari direktno ili indirektno vladali njome 1030. - 1075. i od 1091. Zbog toga Slavonija je katkad tijekom postojanja unije samostalna pokrajina ili kraljevina (u uniju s Mađarskom), a ponekad je ujedinjena s Hrvatskom što je zavisilo od tadašnje političke situacije.
Nakon početnog dogovor koji je Hrvatskoj sačuvao mnoga prava tako da se za stanovnike gotovo ništa nije promjenilo prolaskom desetljeća i stoljeća željom kralja za većom moći počinju se smanjivati prava kraljevine Hrvatske. Prvo od izgubljeno pravo je ono na odvojene krunidbe za kralja Mađarske i kralja Hrvatske. Krajem 12. stoljeća se odustaje od tih dvostrukih krunidba tako da se od tada nadalje vrši krunidba samo za kralja Mađarske koji šalje svoju obavjest o krunidbi u Sabor koji ju imao pravo potvrditi ili odbiti. U slučaju odbijanja novoproglašeni mađarski kralj ne bi postao hrvatski kralj što se u 15. stoljeću dogodilo Vladislavu II.
Bez obzira na tu promjenu hrvatski parlament je zadržao ovlasti u samostalnom biranju kraljeva što će prvi put iskoristiti tijekom nasljedne krize nakon smrti Ladislava IV. Kumanca kada Mađari biraju 1290. godine Andriju III. Mlečanina za svog kralja. Hrvatska s druge strane proglašava za svog kralja Karla Martela iz dinastije Anžuvinaca pošto je hrvatsko-mađarski kralj Andrija II. bio izjavio da njegov takozvani sin Stjepan Postum koji je ujedno i otac oca Andrije III. u stvarnosti nije njegov sin. Ta odluka dovodi do rata između Mađarske protiv Hrvatske i Napuljskog kraljevstva koji će završiti prirodnom smrću Karla Martela 1295. godine i povratkom mađarske "kontrole" nad Hrvatskom. Nekoliko godina kasnije sada smrtno bolesni Andrija Mlečanin proglašava za svog nasljednika Karla Roberta (sin Karla Martela) koji je uz pomoć plemića zavladao Hrvatskom 1300. godine i bio krunisan u Zagrebu od strane hrvatskog nadbiskupa za kralja Hrvatske i Ugarske. Dok sljedećih 7 godina u Ugarskoj traje građanski rat između novog kralja koji će biti oboren pa vraćen na prijestolje od strane antikraljeva, njegova vladavina u Hrvatskoj prolazi bez problema s velikim, ali kratkotrajnim jačanjem hrvatskih velikaških obitelji koji koriste nestabilnu političku situaciju za povećanje svoje moći tako da Šubići čak postaju vladari Bosne.
Iz doba vladavine Arpadovića ostao je sačuvan najstariji poznati zaključci Sabora. To zasjedanje od kojeg imam sačuvan dokument je od sabora čitave kraljevine Slavonije iz 19.4. 1273., a njegove odluke se u dokumentu nazivaju odluke s zakonskom snagom [3].
Prvih desetak godina vladavine Karla Roberta prolazi bez ikakvih promjena u Hrvatskoj zbog njegovih borbi protiv mađarskih velikaša. Do promjene dolazi tek nakon njegove tamošnje pobjede kada odlučuje slomiti i moć hrvatskih velikaša tako da 1322. godine njegove vojne snage napadaju, pobjeđuju i zarobljavaju bana Mladena Šubića. To uplitanje u "unutrašnje" poslove Hrvatske rezultira razočarenjem dalmatinskih gradova koji i uz pomoć propagande Mlečana odabiru njihovu vrhovnu vlast, a ujedno i potpiruju bunu plemića. Taj ulazak Venecije na područje kraljevstva kao i ambicija Karla Roberta da ujedini Napuljsko kraljevstvo bez muškog nasljednika sa svojim kraljevstvima rezultira poražavajućim ratom protiv Venecije. Rat završava tako da drugorođeni sin kralja postaje suprug kraljice Napulja samo da bi tamo bio ubijen, a Venecija proširuje vlast u Dalmaciji.
Ludovik I. Anžuvinac nastavlja s očevom politikom slamanja hrvatskih velikaša, potpomaganja Bosne i ratova s Venecijom. Za budućnost Hrvatske najvažnija posljedica njegovog vladanja je pobjednički Zadarski mir iz 1358 godine po kojemu se Venecija odrekla svih teritorija na istočnoj obali Jadrana koji su vraćeni Hrvatskoj. Dubrovnik koji nije imao teritorijalne veze s ostatkom države tada postaje samostalna republika koja će postojati sljedećih 450 godina. Njegovom smrću počinje najdugotrajni rat između kraljevine Hrvatske s jedne i kraljevine Ugarske s druge strane u koji rezultira slamanjema velikog dijela političke autonomije kraljevstva.
Kraljevina Hrvatska podržava 1385. godine vjenčanje Karla Dračkog kojim on postaje kralj hrvatsko-ugarskog kraljevstvo, a njegovo ubojstvo samo dva mjeseca kasnije organizirano od Elizabete udovice Ludovika zajedno s Ugarskim izborom Žigmunda za kralja Ugarske rezultira ratom pošto za svog novog kralja Hrvatska izabire Ladislava Napuljskog maloljetnog sina Karla Dračkog. U pokušaju smirivanja situacije Elizabeta za svojom kćerkom kraljicom Marijom putuje u Hrvatsku, ali tamo obje bivaju zarobljene i potom zatvorene u Novigradski zatvor gdje je Elizabeta pogubljena [4]., a Marija kasnije spašena. Prva faza rata traje između Žigmunda kralja Ugarske i Hrvatske do 1395 kada se novi kralj napokon osjeća dovoljno siguran za rat s Turcima. Katastrofa kod Nikopolja 1396. i vijesti o njegovoj smrti u toj bitci rezultiraju proglašenje Ladislava Napuljskog za kralja Hrvatske, a nakon otkrića da je kralj Žigmund živ dolazi do saborovanja u Križevcima kako bi se po njegovom prijedlogu plemići izmirili s kraljem. Na tom Saboru koji se održava 27.2. 1397 godine Žigmund ubija svoje protivnike [5] nakon čega bježi u Ugarsku kako bi se zaštitio od osvete. Hrvatska tada otvoreno prelazi na stranu Ladislava Napuljskog koji biva okrunjen od mađarskog nadbiskupa u Zadru što rezultira ratom koji završava njenim porazom i obnovom unije 1409. godine između "slomljene" Hrvatske i pobjedničke Ugarske.
Druga nuspojava ovog rata postaje prodaja prava na Dalmaciju od strane Ladislava Napuljskog Veneciji čime ona počinje svojih gotovo 400 godina vladavine u Dalmaciji.
Ostatak razdoblja do bitke kod Mohača za Hrvatsku prolazi u tišine tijekom koje više nitko nema snage ni volje da se bori protiv kršenja njenih prava od strane kralja. Do jedine kakve takve bune dolazi 1490. godine kada Vladislavu II. u svojoj kraljevskoj diplomi poslanoj u Sabor na potvrdu snižava rang Hrvatske s pozicije kraljevstva u uniju s Ugarskom na razinu obične Ugarske pokrajine [6] zbog čega ga Sabor odbija priznati za svog kralja. Nakon dvije godine političke borbe Vladislav II. Hrvatskoj priznaje status kraljevstva i onda je prihvaćen za kralja [7]. Bez obzira na taj dogovor Vladislav II. koji je od ranije bio kralj Bohemije koristi u svojim službenim dokumentima titule: Kralj Ugarske i Bohemije čime nestaje upotreba titule kralja Hrvatske u službenim dokumentima tako da se ona od tada navodi samo kada se pišu sve kraljeve titule. O situaciji u Hrvatskoj tijekom zadnjeg razdoblja hrvatsko-ugarske države najbolje je izjavio ban Krsto Frankopan nakon nepotpune vijesti o Mohačkoj bitci:
Pošto je kralj pobjegao, Bog je očito dopustio ovaj poraz kralja i Mađara, ne za nesreću i propast ove zemlje, nego baš suprotno za njezin spas. Da Mađari nisu bili poraženi od sultana gdje bi bio kraj njihove agresije i tko bi nastavi postojati pod njima
Učestali turski napadi prinudili su Žigmunda da malo uredi ustroj kraljevine. Uveden je banderijalni sustav, ojačana obrambena moć i bojna gotovost zemlje. Uvedena je ratna daća (riz), a država je 1435. godine podijeljena na 7 oblasti (tabora) u kojem su banderijlane snage svakog tabora vojno djelovale na svojem području. Hrvatsku je podijelio na tri tabora:
- Hrvatski tabor (Jadran i duž Mletačke Dalmacije) – u obrani ovog tabora su osim kraljevske i banske bandirije sudjelovale i snage tri kneza (krbavskog, cetinskog i krčko-senjskog-modruškog), te snage grada Dubrovnika
- Slavonski tabor (prema Uni) – u obrani ovog tabora su sudjelovale 5 velikaških banderija (slavonski ban, zagrebački biskup, vranski prior, blagajski knez i vlastelin Tot)
- Usorski tabor (veći dio Slavonije s južnom Mađarskom, Bosna, Mačva i Srbija) – u obrani ovog tabora sudjeluju 4 banderije iz 7 slavonskih županija i 4 banderije istočno-slavonskih velikaša, banderija mačvanskog bana i Srebrenika i bosanskih velikaša, 6 donjomađarskih županija i srpski despot sa svim raspoloživim snagama.
Kraljevske i banske banderije su imale oko 1000, a velikaške oko 500 konjanika, a županije su davale po pola do cijele banderije u koje su ulazili plemići s kmetovima. Obrana države i granica je bila zadaća kraljevskih i banskih banderija, sastavljenim od najamnika, a uveden je i opći poziv (expeditio generalis).
Nakon poraza kod Beograda 1456. godine, sultan Mehmed II. (1432. – 1481.) se privremeno vratio u Istanbul, ali je ubrzo ponovno započeo svoja osvajanja. Krenuo je na Bosnu i usprkos pokušajima otpora zauzeo je Bosnu 1463. godine, čime je stvorena vrlo dobra operativna osnova za djelovanje prema Hrvatskoj. Iako je kralj Matija Korvin bezuspješno pokušao 1463./1464. godine ponovno preoteti Bosnu od Turaka, uspio je osvojiti neka područja i osnovati Jajačku i Srebrničku banovinu, kao isturene obrambene točke u obrani Ugarske i Slavonije, ali je tako Hrvatska postala potpuno otvorena za turski prodor koji je prijetio Lici i Dalmaciji. Nakon smrti sultana Mehmeda II., njegov sin Bajazit II. (1481. – 1512.) je nastavio sa željom daljnjeg prodora prema srednjoj Europi. U početku su samo granični sandžački begovi a ponekad i bosanski paša upadali s nekoliko tisuća akindžija u Hrvatsku. Zbog zauzetosti kralja Matije Korvina, Hrvatska je bila prepuštena slabim domaćim feudalnim snagama, pri čemu je pomoć kraljevskih najamničkih banderija bila nestalna.
Slabi nasljednici Matije Korvina, Vladislav II. (1490. – 1516.) i Ludovik II. (1516. – 1526.) su potpuno zapustili obranu zemlje. Kralj je održavao samo isturenu postaju u Jajcu i davao vrlo malu pomoć u novcu hrvatskom banu i knezovima. Obranu Slavonije su prepustili domaćim snagama, povremeno novčano i materijalno potpomognutim Austrije, pape i Mletaka.
To slabu vojnu obrambenu moć Hrvatske je kraljem ljeta 1493. godine iskoristio bosanski sandžak-beg Hadum Jakub-paša i prodro preko Une i Kupe u Štajersku, opustošio i opljačkao Celje i Ptuj, a po povratku je opustošio i Zagorje. Prilikom povratka u Bosnu, na Krbavskom polju u Lici je teško porazio hrvatsku vojsku pod zapovjedništvom bana Emerika Derečanina u rujnu 1493. godine, poslije čega nijedan hrvatski velikaš, osim biskupa i knezova Zrinskog i Frankopana, nije više bio u stanju uspostaviti jednu potpunu banderiju. Od 1513. – 1524. godine, Turci su osvojili Dalmatinsku Hrvatsku, od Cetine do Zrmanje, osim gradova Klisa i Obrovca. Pri turskim prodorima najviše su stradali Lika, Krbava i sjeverna Dalmacija, a nakon pada Beograda i Šapca 1521. godine, Turci su osvijili i Srijem, a 1526. godine poslije Bitke na Mohačkom polju i istočnu Slavoniju do Osijeka i Đakova.
Turska osvajanja su dovela i do promjena u stanovništvu Hrvatske i Slavonije. Bježeći pred turskim pohodima i graničnim područjima se naseljavaju Vlasi, a postupno se javljaju i sukobi seljaka protiv vlastele. Hvarski puk pod vodstvom Matije Ivanića ustaje protiv vlastele 1510. godine, kojeg su Mleci ugušili brutalno.
Nakon smrti hrvatsko-ugarskog kralja Ludovika II. u bitci na Mohačkom polju 1526. godine Ugarski parlamentu poštujući svoju odluku iz 1505. da stranac ne može biti izabran bira Ivana Zapolju za kralja [8], a sličnu odluku u prvo vrijeme donosi i parlament Slavonije. S druge strane nakon dužih pregovora Sabor donosi odluku 1.1. 1527. godine tijekom zasjedanja u Cetingrada o biranju Ferdinanda Habsburga za kralja Hrvatske [9], a kratko vrijeme potom slavonski sabor mijenja odluku u korist Ferdinanda.
U Ugarskoj tog vremena ubrzo dolazi do građanskog rata zbog odluke manjine tamošnjih velikaša da izaberu Ferdinanda za kralja koji nakon nekoliko desetljeća rezultira njegovom pobjedom i obnovom unije, ali sada pod habsburškom dominacija. Ta obnovljena unija će trajati do završetka prvog svjetskog rata 1918. godine.
- ↑ John Van Antwerp Fine:The Late Medieval Balkans: A Critical Survey from the Late Twelfth Century page 21.
- ↑ N.Klaić:Još jednom o privilegijama takozvanog Trogirskog tipa, Istorijski časopis vol 20. 1973. godine]
- ↑ „Od narodnih zborovanja do građanskog Sabora 1848. godine”. Arhivirano iz originala na datum 2010-12-02. Pristupljeno 2010-01-17.
- ↑ Anne J. Duggan: Queens and queenship in medieval Europe
- ↑ KRVAVI SABOR
- ↑ riječi kraljevske diplome iz 1490. godine su bile: "Regnum Ungariae cum ceteris regnis et partibus subjectis"
- ↑ riječi kraljevske diplome iz 1492. godine su bile: "Regnum Ungariae cum caeteris regnis scilicet Dalmatiae Croatiae et Slavoniae et partibus Transylvanis ac provinciis sibi subjectis"
- ↑ Ivan Zapolja na Britannici
- ↑ „povijest saborovanja”. Arhivirano iz originala na datum 2010-12-02. Pristupljeno 2010-01-17.
