Hipolit Rimski

Mučeništvo Ipolita Rimskog (Pariz, 14. vek)

Hipolit Rimski (oko 170-235.) je bio važan teolog hrišćanske crkve u Rimu i jedan od najranijih kršćanskih pisaca.

Zagovarao je etičku strogost, a hrišćanima nije dozvoljavao da se bave nedostojnim pozivima, uključujući zanimanja u državnoj službi.

Nakon sukoba sa papom Kalistom postao je prvi protupapa, no umro je mučeničkom smrću pomiren s Crkvom.

I Katolička i Pravoslavna crkva slave ga kao sveca.

Životopis

Hipolit je rođen oko 170. Različita su mišljenja o mjestu njegova rođenja. Dok neki drže da je to Rim, drugi ga smještaju u istočni dio Rimskog Carstva, točnije, u Malu Aziju. Focije ga u svome djelu Bibliotheca (kod. 121) opisuje kao učenika Ireneja Lionskog, no nije jasno je li on doista osobno slušao Ireneja ili je samo slijedio njegov teološki nauk. Kao prezbiter u rimskoj Crkvi u vrijeme pape Zefirina (199.-217.), Hipolit je već bio poznat po učenosti i govorničkoj vještini. Euzebije spominje da ga je i mladi Origen imao prilike slušati za svoga posjeta Rimu. .

Vrlo brzo pitanja teološkog nauka i crkvene discipline doveli su ga u sukob s papom. Ako ne sa Zefirinom, onda sigurno s Kalistom I. (217.-222.), kojega je optužio da potpomaže kristološke hereze monarhista, te da potkopava Crkvu dozvoljavajući pokajanje i ponovno pomirenje s Crkvom onih koji su smrtno sagriješili, osobito kad je riječ o preljubu. U tadašnjoj praksi, naime, smrtnim su se grijesima smatrali preljub, ubojstvo, i otpad od vjere, te za njih nije bilo predviđeno pokajanje.

Kad je Kalist, bogati bankar, postao poglavar rimske crkve, Hipolit je odlučio da prekine vezu s njom. On je optužio Kalista da propoveda jeres, a njegove sledbenike nazvao »kalistinci« — kao da su sekta odvojena od »crkve«, koju je Hipolit tvrdio da predstavlja. Tako, 217. Hipolit postaje vođom raskolničke skupine u rimskoj Crkvi, te prvi protupapa u povijesti. On je objašnjavao da većina »samozvanih hrišćana« nije sposobna da živi prema standardu istinske crkve, koja se sastojala od »zajednice onih koji žive u svetosti«. Raskol će se nastaviti za pontifikata pape Urbana I. i pape Poncijana. Temeljni cilj Hipolitove skupine bio je nastavak stroge pokorničke prakse u Crkvi.

Nakon što je na vlast u Rimskom Carstvu došao car Maksimin Trački, počeo je novi progon kršćana, a pod udar su pale obje rimske frakcije. Tako se Hipolit 235. godine, u svojim sedamdesetim, našao skupa s legitimnim rimskim papom Poncijanom deportiran na Sardiniju, gdje su obojica i umrla mučeničkom smrću. Prema tradiciji istočne i zapadne Crkve, Hipolit se prije mučeništva pomirio s Poncijanom i priznao njegovu papinsku vlast, te pozvao svoje sljedbenike da se pokore legitimnom papi.

Djela

Hipolit je, izvorno vjerojatno na grčkom, napisao, među ostalim, tumačenja biblijskih knjiga (npr. Knjige Danielove, Otkrivenja), dogmatske i apologetske spise, poput onoga protiv gnostika (Protiv svih hereza; lat. Refutatio) u kojemu je opisao 32 heretičke sljedbe. Ovaj je spis nađen na gori Atos tek 1842. Većina njegovih spisa nije sačuvana u grčkom izvorniku, a veliki dio do nas je dospio samo na staroslavenskom.

Traditio apostolica

Najpoznatije djelo pripisano Hipolitu svakako je Traditio apostolica (Apostolska predaja) nastala između 210. i 235., koja daje uvid u život tadašnje Crkve, te sadrži i primjere ranokršćanske molitve i liturgije. Grčki je izvornik najvećim dijelom izgubljen, no sačuvani su prijevodi na latinski, arapski, koptski i etiopski, premda nisu svi potpuni, a ponekad se i međusobno udaljuju.

Uz ostalo, u ovom se spisu nalazi i najstariji zapisani tekst misne euharistijske molitve. Ta se molitva već stoljećima koristi u Etiopskoj Crkvi pod nazivom »Apostolova anafora.« Nakon Drugog vatikanskog sabora ovu je molitvu preuzela i Rimokatolička Crkva te se koristi kao II. euharistijska molitva. Također je nakon Drugog vatikanskog sabora preuzeta i Hipolitova molitva molitva biskupske posvete i uključena u tekst biskupskoga ređenja.

Nauk

Hipolitove opomene o poslovima kojima se vernik ne smije baviti još uvijek otkrivaju ranohrišćansku etičku strogost. Tako on među nepoželjna zanimanja ubraja vojnike, svodnike, glumce, učitelje, gladijatore, sudije, žonglere, mađioničare i druge:

„Ispitat će se isto tako profesije i zanati onih koji su pridobiveni da prihvate vjeru. Ako je čovjek svodnik, mora se toga okaniti ili biti odbijen. Ako je čovjek kipar ili slikar mora mu se naložiti da ne pravi idole; ne okani li se, mora biti odbijen. Ako je čovjek glumac ili pantomimičar, on se mora toga okaniti ili biti odbijen. Učitelju djece najbolje je da se okani nastave, ali ako nema nikakvo drugo zanimanje, može mu se dozvoliti da nastavi svoj posao. Isto tako vozač bojnih kola koji se utrkuje ili posjećuje trke mora se toga okaniti ili biti odbijen. Gladijator ili učitelj gladijatora ili lovac (u areni s životinjama) ili svaki onaj koji je povezan s tim predstavama ili javni službenik zadužen za gladijatorske vještine mora se toga okaniti ili biti odbijen. Vojnik državne vlasti mora biti naučen da ne ubija ljude i da to odbije ako mu se naredi i da odbije da položi zakletvu; ako nije voljan da to izvrši, on se mora odbiti. Vojni zapovjednik ili državni sudac koji nosi purpurnu odjeću, mora se toga okaniti ili biti odbijen. Ako kandidat ili vjernik traži da postane vojnik, oni se moraju odbiti jer su prezreli Boga. Bludnica ili razvratnik ili onaj tko se uškopio ili svaki onaj tko čini stvari koje se ne smiju imenovati, mora se odbiti jer su oni uprljani. Mađioničar, vidovnjak, onaj tko upotrebljava magične stihove, prorok, žongler, lakrdijaš, izrađivač amuleta, mora se toga okaniti ili biti odbijen. Konkubina koja je rob i koja je odgojila svoju djecu i bila vjerna jedino svome gospodaru, može postati slušalac; ali ako u tome nije uspjela, ona mora biti odbijena. Ako čovjek ima konkubinu on se mora toga okaniti i zakonski oženiti; ako nije voljan, on se mora odbiti. Ako smo sad bilo što izostavili, činjenice će poučiti vaš um, jer svi mi imamo Duh Božji.“

Hipolit izričito kaže da vojnik mora odbiti ukoliko mu se naredi da ubija ljude, te da ljudi na visokim državnim položajima (suci, vojni zapovedici) ne smeju biti primljeni među hrišćane. Izlaganje završava konstatacijom da "svi imamo Duh Božji".

Štovanje

Tijela pape Poncijana, te Hipolita Rimskog dopremljena su 236. ili 237. u Rim. Hipolit je pokopan na Tiburtinskoj cesti, prema predaji, 13. kolovoza. Ondje je kasnije podignuta i bazilika u njegovu čast. Na tom je mjestu 1551. nađen i Hipolitov kip, koji se otada čuva u Vatikanskoj biblioteci u Rimu. Na njemu je Hipolit prikazan kako sjedi na katedri, dok je na samoj katedri uklesana tablica izračunavanja datuma Uskrsa, te nepotpuni popis Hipolitovih spisa.

U Katoličkoj Crkvi spomendan sv. Hipolita Rimskog, mučenika, slavi se 13. kolovoza.

Vidi još

• Kalist I
• Rano hrišćanstvo
• Progoni hrišćana u Rimskom Carstvu

Hipolit Rimski na Wikimedijinoj ostavi