Geodetsko mjerenje

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Jump to navigation Jump to search
Korištenje nivelira na gradilištu
Standardni kompas koji i danas koriste geodeti za geodetska mjerenja
Optički teodolit
Elektronički teodolit Nikon DTM-520
Totalna stanica za geodetska mjerenja
Totalna stanica Leica TC 1100
Civilni GPS prijamnik ("GPS navigacijski uređaj") u pomorskoj primjeni.

Geodetsko mjerenje ima za cilj utvrđivanje mjernih i opisnih podataka, radi određivanja položaja karakterističnih točaka terena (objekta) za grafički, analogni ili digitalni. Prostorni položaj točke određen je na osnovu poznavanja triju koordinata. Položaj geodetske točke u ravnini dan je dvjema koordinatama, treća koordinata je nadmorska visina koja se odnosi na referentnu nivo plohu mora. Da bi se izveo postupak preslikavanja, potrebno je odrediti kartografsku projekciju. Za hrvatsko područje usvojena je konformna (sačuvani su kutovi), poprečna, cilindrična projekcija – Gauss-Krugerova projekcija.

Početna ploha od koje se uzimaju nadmorske visine (apsolutne visine, kote) točaka je nivo ploha mora (nivo ploha mora je ploha geoida, smjer djelovanja sile teže u svim točkama je okomit na tu plohu). Srednji vodostaj mora određuje se instrumentima – mareografima. Mareografi se nalaze u gradovima: Rovinj, Bakar, Split i Dubrovnik. Za određivanje srednje razine mora potrebno je kontinuirano mjerenje plime i oseke u razdoblju od 18,6 godina.

Geodetskom izmjerom zemljišta utvrđuju se mjerni i opisni podaci o zemljištu, radi korištenja tih podataka za izradu karata i planova za potrebe prostornog planiranja i uređenja, za korištenje građevinskog zemljišta, za izradu katastra nekretnina, za opću prostornu dokumentaciju i druge potrebe. [1]

Povijest geodetskih mjerenja[uredi - уреди | uredi izvor]

Geodetska mjerenja su se izvodila još u drevnom Egiptu, kada je rijeka Nil poplavila i isprala granice poljoprivrednih gospodarstava, onda su se trebale opet utvrditi svake godine, korištenjem konopaca i jednostavne geometrije. Treba napomenuti i vrlo točnu izmjeru Keopsove piramide, koja je napravljena oko 2700 pr. Kr. Osnovica Keopsove piramide ima najveću grešku od 0,0058 m na kvadrat 230,4 m x 230,4 m ili samo 4 kutne minute. Zna se da su koristili opseg kruga, iako nisu znali za broj π, ali su koristili približnu vrijednost 22/7.

Značajne povijesne činjenice vezane za geodetska mjerenja su:

Tehnike geodetskih mjerenja[uredi - уреди | uredi izvor]

Osnovne mjerene veličine geodetskih mjerenja jesu linearne veličine i kutovi. Duljina je jedna od osnovnih veličina. Duljine se mogu mjeriti direktno ili indirektno. Danas se duljine mogu mjeriti mehaničkim, optičkim i elektroničkim putem. U geodetskim mjerenjima mjere se horizontalni i vertikalni kutovi. Osnovni instrument za mjerenje kutova je teodolit.

Točna mjerenja nisu moguća. Uzrok tome je nesavršenost izvedbe mjernih instrumenata, djelovanje vanjskih faktora, nesavršenost ljudskih osjetila i drugo. Mjerenje je proces podložan promjenama, tj. odstupanjima od prave ili istinite vrijednosti.

Instrumenti za mjerenje kutova[uredi - уреди | uredi izvor]

Teodolit je instrument za mjerenje horizontalnih i vertikalnih kutova. Teodolit služi i za određivanje položaja točaka u pravcu ili ravnini. Prvi položaj teodolita je onaj kada se vertikalni krug nalazi sa lijeve strane što je njegov osnovni položaj. Teodolite dijelimo na osnovi njihove građe, posebno krugova i uređaja za očitanje na:

  • Mehaničke teodolite
  • Optičke teodolite
  • Elektroničke (digitalne) teodolite
  • Žiroteodolit

Mehanički teodoliti[uredi - уреди | uredi izvor]

Mehanički teodoliti su teodoliti starije konstrukcije, koje karakterizira primjena krugova (limbova) od kovine, sa običnim povećalom ili jednostavnim mikroskopom. Dalekozor je relativno velike duljine s izoštravanjem slike na osnovi vanjskog izoštravanja. Prvi mehanički teodolit datira od 1730.

Optički teodoliti[uredi - уреди | uredi izvor]

Optički teodoliti su teodoliti sa krugovima od stakla. Uz složeniju građu mikroskopa omogućen je prijenos slike limba na pogodno mjesto za očitanje. Okular mikroskopa za očitanje nalazi se do okulara dalekozora.

Elektronički teodoliti[uredi - уреди | uredi izvor]

Elektronički teodoliti imaju posebnu granu krugova pogodnu za digitalno očitanje primjenom optoelektroničkih sustava. Elektronički sklopovi omogućuju memoriranje očitanja limbova, te uz primjenu memoriranih programa različitu obradbu podataka.

Žiroteodolit[uredi - уреди | uredi izvor]

Žiroteodolit je geodetski mjerni instrument namijenjen, uglavnom, za mjerenja pod zemljom. Koristi se za kontrolu orijentacije točaka geodetske osnove u tunelu. Žiroteodolit se sastoji od teodolita i žiroskopa. Glavni dio žiroskopa je žiromotor koji, obješen u vertikalnoj osovini teodolita, služi za orijentaciju teodolita u odnosu prema Zemljinom sjeveru. Pouzdanost određivanja smjera je oko ±1". Pri razvijanju poligonskih vlakova u tunelu, preporuka je, da se nakon svake pete točke provjeri orijentacija pravaca uz pomoć žiroteodolita. U tunelu La Manche na svakoj petoj (u početku radova, a poslije čak na svakoj drugoj) provjeravana je orijentacija pravaca žiroteodolitom.

Instrumenti za mjerenje visinskih razlika[uredi - уреди | uredi izvor]

Visinske razlike se određuju uglavnom primjenom triju postupaka:

  • geometrijskim
  • trigonometrijskim
  • barometrijskim

Nivelir[uredi - уреди | uredi izvor]

Nivelir je osnovni instrument za mjerenje visinskih razlika kod geodetskih mjerenja. Osnovni princip zasniva se na djelovanju sile teže, odnosno dovođenje vizurne osi dalekozora u horizontalni položaj. To se postiže primjenom libele ili kompenzatora. Korištenjem nivelira, visinske razlike se dobivaju iz direktnih mjerenja. Nivelmanska letva treba biti vertikalno postavljena u prostoru, što se postiže kružnom libelom.

Instrumenti za mjerenje dužina[uredi - уреди | uredi izvor]

Uzimajući u obzir princip i fizikalnu osnovu na kojima se zasniva mjerenje dužina, razlikujemo tri osnovna načina mjerenja:

  • mehaničko
  • optičko
  • elektroničko

Mehaničko mjerenje dužina[uredi - уреди | uredi izvor]

U mehaničko mjerenje dužina spada vrpca, žica, letva i to je direktno mjerenje. Pojavljuju se problemi sa konfiguracijom terena i utjecaja temperature.

Optičko mjerenje dužina[uredi - уреди | uredi izvor]

Optičko mjerenje je indirektno mjerenje dužina, koje se kreću najčešće do 100 m, a maksimalno do 200 m.

Elektroničko mjerenje dužina[uredi - уреди | uredi izvor]

Elektroničko mjerenje dužina koristi elektromagnetske valove, što omogućava mnogo veći doseg, kao i veću brzinu.

Instrumenti za određivanje položaja točaka[uredi - уреди | uredi izvor]

Totalna stanica[uredi - уреди | uredi izvor]

Totalna stanica, mjerna stanica ili elektronički tahimetar je kompjuterizirana verzija elektroničkog teodolita. Totalne stanice imaju u sebi računalo, memoriju i elektronički daljinomjer. Totalna stanica omogućava jednostavnije snimanje detalja, iskolčavanja, te brže i preciznije izvođenje radova. Elektronički daljinomjer je najveća prednost totalnih stanica. Takvi daljinomjeri sastoje se od odašiljača koji emitira elektromagnetsko zračenje u infracrvenom ili radio spektru. Elektronički daljinomjer zahtjeva reflektor na kraju mjerenje dužine koji refletkira odaslane elektromagnetske valove. Preciznost elektroničkog daljinomjera kod totalnih stanica je oko 2 mm na 1 km mjerenje duljine.

Instrumenti koji omogućuju mjerenje horizontalnog kuta, vertikalnog kuta i kose duljine nazivaju se tahimetri (grč. brzomjer). U 19. stoljeću pojavili su se optički tahimetri, a 1970-tih godina prošlog stoljeća prvi elektronički tahimetri. Tokom razvoja automatiziran je tok mjerenja, uspostavljena automatska registracija, omogućena razna računanja u samom instrumentu, te se danas takvi instrumenti nazivaju totalnim stanicama ili mjernim stanicama (engl. total station).

Globalni pozicijski sustav (GPS)[uredi - уреди | uredi izvor]

Princip GPS-a se zasniva na mjerenju vremena koje je potrebno elektromagnetskom valu da prijeđe udaljenost od satelita do prijemnika na površini Zemlje. Poznavajući točan položaj satelita i brzinu širenja elektromagnetskog vala, možemo jednoznačno odrediti koordinatu točke ako nam je čisto nebo prema barem četiri satelita.

Prijemnike dijelimo na:

  • jednofrekventni- potrebno je duže stajati na točki. Koordinate dobijemo u naknadnoj obradbi uz pomoć računala i programa.
  • dvofrekventni- omogućuju određivanje koordinata točaka u realnom vremenu.

Izvori[uredi - уреди | uredi izvor]

  1. [1] "Geodetski instrumenti" Prof. dr. sc. Zlatko Lasić, Geodetski fakultet Zagreb, 2011.
  2. Johnson Anthony: Solving Stonehenge: The New Key to an Ancient Enigma, Thames & Hudson, 2008.
  3. "International Symposium on History of Machines and Mechanisms: Proceedings of HMM 2008", Hong-Sen Yan & Marco Ceccarelli, publisher=Springer Science+Business Media, 2009.
  4. Donald Routledge Hill, "Engineering", Rashed Roshdi, Morelon Régis, Encyclopedia of the History of Arabic Science, publisher=Routledge, 1996.