Ferapontov manastir

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na navigaciju Idi na pretragu
Kompleks Feraponotovog manastira
Flag of UNESCO.svg Svjetska baštinaUNESCO
Ferapontovo.jpg

 Rusija

Ferapontov manastir is located in Rusija
Ferapontov manastir
Ferapontov manastir
Lokacija Ferapontovog manastira u Rusiji
Registriran: 2000. (24. zasjedanje)
Vrsta: Kulturno dobro
Mjerilo: i, iv
Ugroženost: ne
Referenca: UNESCO

Ferapontov manastir (ruski: Ферапонтов монастырь) u Vologodskoj oblasti je jedan od najčišćih primjera srednjovjekovne ruske umjetnosti, zbog čega je 2000. godine upisan na UNESCO-v popis mjesta svjetske baštine u Europi.

Dionizijeva freska Sv. Nikole u Katedrali manastira
Ferapontov manastir zimi

Osnovao ga je Sveti Ferapont 1389. godine na nagostoljubivom dijelu sjeverne Rusije, istočno od manastira Kirillo-Belozersky. Ovaj manastir je proslavio učenik Svetog Kirilla, Sveti Martinian, koji je 1447. godine postao opat upravitelj Trojice-Sergijeve lavre. I nakon njegove smrti, Martinijanov izvorni manastir je ostao pod zaštitom Ivana III. i njegove obitelji.

Tijekom 1530-ih dodana je riznica, refektorij i jedinstvena Crkva Blagovijesti s visokim zvonikom. U to vrijeme manastir je uživao pokroviteljstvo Ivana Groznog i posjedovao je nekih 60-tinjak sela u svojoj okolici. Sam Car je nekoliko puta posjetio manastir kao hodočasnik.

U Vremenima pomutnje (Смутное время), između dvaju ruskih dinastija (1598.-1613.), manastir su opustošili Poljaci. Polovicom 17. stoljeća je obnovljen kada su podignute njegove najnovije građevine: Crkva sv. Martinijana s krovom u obliku šatora (1641.), dvošatorska barbikanska crkva (1650.) i zvonik na ulazu (1680.). Sat toranj iz 1638. godine se smatra najstarijim u Rusiji.

S vremenom je manastir gubio na popularnosti i postao je mjestom izgnanstva mnogih protjeranih svećenika, poput Patrijarha Nikona od 1658.-81. godine. Pavao, ruski car ga je ukinuo 1798. godine, da bi se obnovio 1904. godine kao konvikt, da bi ga boljševici ponovno zatvorili 1924., te sovjetske vlasti pretvorile u muzej 1975. godine. Od 1991. godine on je dijelom Nacionalnog parka "Ruski sjever".

Odlike[uredi - уреди | uredi izvor]

Ikona proroka u crkvi iz 1490. god.

Najstarija građevina u manastiru je Katedrala Gospina Porođenja iz 1490. godine koju su izgradili majstori iz Rostova. Od triju katedrala koje su podignute tih godina u sjevernoj Rusiji, ova je najbolje sačuvana. Ona je trobrodna crkva nadsvođena kupolom s visokim tamburom izvana ukrašenim vitkim pilastrima. Gornji dio pročelja je ukrašen redovima balustrada i keramičkih pločica s cvjetnim ornamentima, dok se na donjem dijelu nalaze fantastične maske i ornamentalni ukrasi po uzoru na reljefe iz crkava u Vladimiru. Iznutra je podijeljena s dva reda stupova, a središnji brod ima bačvasti svod. Cijela njezina unutrašnjost je oslikana iznimno vrijednim freskama velikog srednjovjekovnog slikara Dionizija. Freske su podijeljene u paralelne nizove različitih veličina i između ostalog prikazuju arhitekturu koja odzvanja arhitekturu same građevine. Izvana je također oslikan zapadni zid i donji dio južnog zida, odmah iznad grobnice sv. Martinijana.

Crkva Blagovijesti (1530.-31.) i refektorij, podignuti u čast rođenja Ivana IV., su najraniji primjeri ruskih crkava sa središnjim zvonikom. Dvokatna riznica je također najstarija ruska svjetovna građevina od opeke. U njoj su se čuvali manastirski dokumenti i druga blaga.

Crkva sv. Martinijana (1641.), izgrađena iznad groba sveca uz južni zid katedrale, je tipična ruska crkva 17. stoljeća. Njen tlocrt je jednostavan kvadrat s osmerokutnim krovom u obliku šatora i vitkim tamburom. S njegovg vrha svjetlost pada ravno na grob sveca unutra.

Male portalne crkve, Prosvijetljenja i Sv. Feraponta (1650.) su izgrađene oko dvostrukih manastirskih vrata i imaju neobičan oblik. Njihovi tornjevi uokviruju vrata i naslanjaju se više na vrata nego na same crkve. Zvonik iz 1680-ih okrunjava građevinu povezujući refektorij i katedralu, a u njemu se nalazi 17 zvona i satni mehanizam iz 1638. godine; najstariji u Rusiji.

Izvori[uredi - уреди | uredi izvor]

  • Брилліантовъ И. И. Ѳерапонтовъ Бѣлозерскій, нынѣ упраздненный монастырь, мѣсто заточенія Патріарха Никона. СПб. 1899 / Репринтное издание, М.:Северный паломник, 2005., str. 136. ISBN 5-94431-177-0 (rus.)
  • William C. Brumfield, Ferapontovo: Medieval Treasure in the Russian North, članak časopisa Russia Now od 6. travnja 2010.((en))

Vanjske poveznice[uredi - уреди | uredi izvor]