Drvorezbarstvo u Konjicu
Drvorezbarstvo u Konjicu | |
---|---|
Nematerijalna svjetska baština | |
Bosna i Hercegovina | |
Regija: | Evropa |
Godina upisa: | 2017. |
ID: | 01288 |
Ugroženost: | - |
Poveznica: | UNESCO |
Drvorezbarstvo u Konjicu je umjetnički zanat s dugom tradicijom na području opštine Konjic, Bosna i Hercegovina. Počelo se razvijati početkom XX vijeka, nakon što je austrougarska vlast organizovala zanatsko obrazovanje.
Historija[uredi | uredi kod]
Period austrougarske uprave je donio brojne promjene u društvu. Da bi spasila pojedine zanate od direktnog propadanja, austrougarska vlast je preduzela određene mjere. Osnovane su državne radionice u koje su dovođeni obrazovani stručnjaci – arhitekti, likovni umjetnici, razni tehnolozi, hemičari. U Sarajevu je 1885. godine osnovana Zemaljska radionica za umjetne zanate. Radionica je imala šest odjeljenja: za inkrustaciju, tauširanje, cizeliranje, graviranje, galvanoplastiku i emajliranje, te stolarski zanat za finiju obradu drveta. Radionica je, ujedno, bila i škola u kojoj je redovno obrazovanje trajalo četiri godine. Održavali su se i kursevi koji su trajali od četiri do šest mjeseci. Iz te radionice razvila se tzv. sarajevska škola koja je u stvari, predstavljala određeni stil u izradi visokokvalitetnog rezbarenog namještaja. Škola je bila uzor i izvor oponašanja tehnika izrade rezbarenih površina mnogim zanatlijama.
Austrougarski državni činovnici, vršeći administrativne poslove po konjičkim selima, zapazili su nadarene rezbare u selu Bijela, čiji su proizvodi primitivnog izraza, ali da se tim proizvodima ne može da porekne važnost, jer svjedoče o velikom talentu. Vještinu drvorezbarenja u konjički kraj, odnosno gornji tok rijeke Neretve (potez od Bijele do Grušče), donijeli su doseljeni zemljoradnici – drvorezbari iz Hercegovine. Putopisac Heinrich Renner u Konjicu je boravio dva puta, tokom 1885. i 1895. godine, i o Konjicu, odnosno konjičkom drvorezbarstvu zapisao:
- Vrijedno je preporučiti i direktni izlet iz Konjica u dolinu Bijele, što smo ju već spomenuli. Tu se izrađuju veoma lijepe drvene rezbarije i sprave, osobito oni sanduci u kojima seljaci spremaju svoje haljine i vrijednije stvari.
Nakon toga, početkom 1906. godine u Konjicu je počeo i prvi duborezbarski kurs, a 1911. godine, zvanično je registrovana i radionica za obučavanje. Obrazovani stolari su obično otvarali svoje stolarske radionice.
Tehnika rada[uredi | uredi kod]
Drvorezbarenje se koristilo pri izradi namještaja. Uobičajena je tehnika sa jednim dlijetom sa drškom. Konjički drvorezbari koriste dlijeta bez drške za nasijecanje i dlijeta sa drškom za kopanje. Upotrebom obje vrste dlijeta postiže se reljefni izgled. Postupak rezbarenja sastoji se od više faza, zavisno od vrste šare i efekta koji se želi postići:
- Ocrtavanje ili crtanje je postupak kojim se željeni motiv prenosi na drvenu podlogu suhom olovkom pomoću linijara i šestara. Svi detalji buduće izrezbarene površine se ne crtaju, već osnovne linije.
- Šaranje ili natucanje je tehnika zasijecanja drvene podloge pored ocrtanih linija. Izvodi se pomoću metalnih dlijeta udarcem čekića po okomici alatke.
- Kopanje je dubljenje drvene podloge do dubine zasijecanja prilikom šaranja.
- Cifranje ili ukrašavanje
Na osnovu ovakvog rada prilikom ukrašavanja predmeta konjički drvorezbari najčešće su koristili sljedeće vrste šara:
- Bosanska šara
- Arapska šara
- Duboka šara je najteža za obradu i ovdje individualnost obrađivača dolazi do izražaja. [1]
Nacionalni spomenici[uredi | uredi kod]
Za nacionalni spomenik BiH proglašene su tri zbirke.
Zbirka namještaja porodice Nikšić od pet predmeta, nalazi se u porodičnoj kući i poslovnom prostoru.[1] Porodica Nikšić osnovali su radnju 1928 godine.
Zbirka namještaja porodice Nikšić od 18 predmeta, nalazi se u porodičnoj kući i poslovnom prostoru druge porodice, u ulici Varda.[2]
Zbirka drvorezbarskih predmeta Mulićev rekord od 63 predmeta, poznata kao Muzej Mulićev rekord, zajedno sa proizvodnom radionicom u vlasništvu je Sejfudina Vile i nalazi se u porodičnoj kući u ulici Varda. [3]
Osnivač Mulićevog rekorda bio je Ismail Mulić (1907-1978) rođen u Konjicu. Nakon što je završio drvorezbarski zanat, 1929 godine otvorio je samostalnu radionicu. Poznat je kao uspješan privrednik, sa stalnim usavršavanjem proizvodnje sa novim asortimanom, uvođenjem savremenih mašina, a njegovi proizvodi su dodatno ukrašavani ženskim vezom. Dobio je veći broj priznanja na sajmovima i izložbama.
Posebnu pažnju pridavao je uređenju enterijera vjerskih objekata svih religijskih zajednica. Desetine džamija u Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori, Turskoj i šire u potpunosti je oblikovao MULIĆEV REKORD: mihrabi, mimberi, ćursevi, levhe, vrata, prozori, listeri, ograde i dr. Poznat je i po izradi stolica za potrebe Svetog oca pri oba pastoralna pohoda Bosni i Hercegovini.
Prije Drugog svetskog rata radnja je imala 360 radnika koji su radili u 14 zemalja, a nameštaj se izvozio u 40 država. Poslije rata radionica je nacionalizovana i pretvorena u pogon kompanije "Šipad", a Mulić je bio postavljen za direktora.
Tokom rata u Bosni i Hercegovini 1992-1995, kuća Mulić je oštećena, a sanirana je nakon rata.
Nematerijalna kulturna baština u Bosni i Hercegovini[uredi | uredi kod]
Drvorezi – koji uključuju namještaj, sofisticirane interijere i male ukrasne predmete – ističu se po svojim prepoznatljivim ručno rezanim motivima i cjelokupnom vizualnom identitetu. Predstavljaju sastavni dio kulture lokalne zajednice, mjerilo ljepote i udobnosti interijera doma te tradicija koja stvara osjećaj zajedništva i pripadnosti. Godine 2017. konjičko drvorezbarstvo uvršteno je na UNESCO-ov Reprezentativni spisak nematerijalne kulturne baštine čovječanstva u Bosni i Hercegovini.[4]
Reference[uredi | uredi kod]
- ↑ 1,0 1,1 „Zbirka namještaja porodice Nikšić”. Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika. Pristupljeno 9. 2. 2016.[mrtav link]
- ↑ „Zbirka namještaja porodice Nikšić”. Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika. Pristupljeno 9. 2. 2017.[mrtav link]
- ↑ „Zbirka drvorezbarskih predmeta Mulićev rekord”. Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika. Pristupljeno 9. 2. 2017.[mrtav link]
- ↑ UNESCO: Drvorezbarstvo u Konjicu - Pristupljeno 16.11.2021.
Vanjski linkovi[uredi | uredi kod]
- Muzej Mulićev rekord Arhivirano 2017-09-09 na Wayback Machine-u