Državni udari na Fidžiju 1987.

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na navigaciju Idi na pretragu

Tokom 1987. godine, na Fidžiju su se dogodila dva vojna udara, koja su dovela do raskida svih državnopravnih veza tadašnjeg dominiona Fidži s Britanijom i uspostave nezavisne Republike Fidži. Predvodnik oba puča bio je potpukovnik Sitiveni Rabuka, koji je 14. svibnja 1987. godine prvo svrgnuo vladu izabranog premijera Timocija Bavadre, a onda 28. rujna 1987. godine uzurpirao i vlast generalnog guvernera, koji je Kraljicu obavijestio o situaciji u zemlji, što je za posljedicu imalo britansko priznanje pune fidžijske nezavisnosti. Bavadra je 6. listopada 1987. godine proglasio republiku, čime je potvrđen raskid svih državnopravnih odnosa s Britanijom.

Kronologija događaja[uredi - уреди | uredi izvor]

Majski puč[uredi - уреди | uredi izvor]

Vojni udar na Fidžiju 1987. (I)
Datum 14. svibnja 1987.
Lokacija Fidži Fidži
Ishod Uspjeh pučista
(svrgavanje izabrane vlade Timocija Bavadre)
Sukobljene strane
Kraljevske Oružane snage Vlada Fidžija
Komandanti i vođe
Sitiveni Rabuka Timoci Bavadra
Žrtve i gubici
Bez žrtava

Nakon 17 godina na čelu vlade dominiona Fidži, premijer Kamisese Mara je u travnju 1987. godine izgubio na parlamentarnim izborima od strane koalicije koju je predvodio Timoci Bavadra. Novom vladom dominirali su Indofidžijci, što je Rabuku, prema njegovim vlastitim riječima, potaklo na reakciju jer se bojao da će domaće fidžijsko stanovništvo postati žrtvom rasne diskriminacije; mnogi su sumnjali u vjerodostojnost Rabukinih riječi, s obzirom na tadašnje ustavne garancije.[1] Pravi razlog je, čini se, bila netrpeljivost etničkih Fidžijaca prema Indofidžijcima, među kojima su bili česti rasni i društveni konflikti.[2]

Dana 14. svibnja 1987. godine, oko 10:00 po lokalnom vremenu, skupina od deset maskiranih, naoružanih vojnika upala je u zgradu Predstavničkog doma i "inkapacitirala" nacionalni parlament, koji se tog jutra okupio radi zasjedanja. Potpukovnik Sitiveni Rabuka, odjeven u civilnu odjeću, prišao je premijeru Timociju Bavadri i onda naredio ostalim zastupnicima da napuste zgradu, što su ovi napravili bez otpora. Oko 11:00 po lokalnom vremenu, Radio Fiji je objavio vijest o vojnom udaru i rušenju premijera Bavadre.

Mediji su izvijestili kako je Rabuka napustio parlament i otišao u zgradu generalnog guvernera, tražeći formalno priznanje svoje vojne vlade i smjenu Bavadre. Rabuka je imenovao privremenu vladu, a mediji su apelirali na ljude da ostanu mirni i nastave sa svojim dnevnim aktivnostima.[3] U razgovoru s generalnim guvernerom, Rabuka nije dobio željenu podršku, već ga je Penaia Ganilau čak i kritizirao, kazavši mu da je trebao dati više vremena Bavadri i njegovoj vladi. Prije odlaska, Ganilau je Rabuki zaželio sreći i izrazio nadu da ovaj zna što čini.[4]

Nedugo nakon puča, Ganilau je sazvao Odbor za reviziju Ustava, na čijem je čelu bio Sir John Falvey, a koji je za cilj imao utvrditi "nedostatke" fidžijskog Ustava iz 1970. godine. Odbor je trebao započeti s radom 6. srpnja i izvijestiti generalnog guvernera o rezultatima do 31. srpnja. Primarni cilj potencijalne reforme bilo je jačanje statusa i stečenih prava rođenih Fidžijaca, imajući pritom u vidu najbolje interese ostalih građana arhipelaga.[5] Nakon 860 pisanih i 120 usmenih prigovora, Odbor je sastavio izvještaj u kojem je preporučio formiranje jednodomne legislature, ukidanje etnički temeljenih izbornih jedinica i formiranje izbornih jedinica u općinama te garancije da će premijer biti rođeni Fidžijac.[6][7]

Nedugo nakon izvještaja, Ganilau je raspustio parlament i dao amnestiju Rabuki, imenujući ga pritom zapovjednikom Kraljevskih oružanih snaga. Bavadra je bio skeptičan oko odluka generalnog guvernera te je podnio zahtjev za njihovu evaluaciju Vrhovnom sudu.[8]

Septembarski puč[uredi - уреди | uredi izvor]

Vojni udar na Fidžiju 1987. (II)
Datum 25.28. rujna 1987.
Lokacija Fidži Fidži
Ishod Uspjeh pučista
Sukobljene strane
Fidži Kraljevske Oružane snage Britansko Carstvo Britanski Imperij
Generalni guverner
Komandanti i vođe
Fidži Sitiveni Rabuka Penaia Ganilau
Žrtve i gubici
Bez žrtava

Odlučujući o zahtjevu svrgnut premijera Bavadre, Vrhovni sud Fidžija proglasio je Rabukin puč neustavnim, što je generalnog guvernera, kao predstavnika britanske kraljice Elizabeth II., potaklo da preuzme izvršne ovlasti i pokuša stabilizirati situaciju. Ganilau je u Deubi inicirao pregovore sa svrgnutom vladom i Marinom Strankom saveza o formiranju vlade nacionalnog jedinstva. Nakon završenog pregovaranja, dana 23. rujna 1987. godine postignut je tzv. sporazum iz Deube, temeljem kojega je na čelo Fidžija trebala doći vlada nacionalnog jedinstva na čelu s generalnim guvernerom i reprezentacijom obiju političkih opcija.

Plašeći se da bi garancije stečene u svibnju mogle biti izgubljene, Rabuka je 25. rujna 1987. godine organizirao novi puč te je u narednim danima konsolidirao vlast.[9] Iako je Rabuka ranije izrazio lojalnost Kraljici, nedugo nakon konsolidacije vlasti odlučio se za radikalni raskid svih odnosa s Britanijom. Dana 6. listopada 1987.,[9] Rabuka je proglasio Republiku Fidži, raskinuo sve državnopravne veze s Britanijom i proglasio sebe privremenim državnom poglavarom. Rabuka je suspendirao i Ustav te objavio kako je svrgnuo generalnog guvernera; Ganilau je pisao Kraljici o situaciji na otocima, objasnivši joj što se dogodilo, a što je za posljedicu imalo da je London prihvatio proglašenja republike.

Ganilau je službeno podnio ostavku 15. listopada 1987. godine,[10] s tim da je 6. prosinca 1987. godine postao prvi predsjednik Fidžija.[10]

Međunarodne reakcije[uredi - уреди | uredi izvor]

  •  Australija – iako je bila donekle uznemirena razvojem događaja, Australija nije poduzela nikakve konkretne akcije; preventivno je inicirana Operacija Morris Dance s ciljem osiguranja evakuacije australskih državljana s Fidžija u svibnju 1987. godine, ali se ultimativno pokazala nepotrebnom. U dogovoru s Sjedinjenim Državama i Ujedinjenim Kraljevstvom, Australija je, doduše, zauzela stav prema kojem bi odbila priznati novu vladu i uskratila Fidžiju međunarodnu pomoć. Uz to, australski laburisti su, kao odgovor na rušenje laburističke vlade, uspostavili trgovinski embargo prema Fidžiju, što je značajno smanjilo međunarodnu trgovinu na arhipelagu.
  •  Novi Zeland – isto kao i Australija, Novi Zeland je promatrao situaciju na otocima, ali bez konkretnih poteza. U dogovoru s Sjedinjenim Državama i Ujedinjenim Kraljevstvom, također je zauzet stav o odbijanju priznanja nove vlade i uskrati međunarodne pomoći Fidžiju.
  •  Sjedinjene Američke Države – u dogovoru s Ujedinjenim Kraljevstvom i pacifičkim saveznicima, Sjedinjene Države su zauzele stav o odbijanju priznanja nove vlade i uskrati međunarodne pomoći Fidžiju.
  •  Ujedinjeno Kraljevstvo – u dogovoru sa Sjedinjenim Državama i pacifičkim saveznicima, Ujedinjeno Kraljevstvo je inicijalno zauzelo stav o odbijanju priznanja nove vlade i uskrati međunarodne pomoći Fidžiju. Kasije, ipak, nakon konzultacija s generalnim guvernerom, Ujedinjeno Kraljevstvo priznalo je proglašenje republike u rujnu 1987. godine.

Posljedice[uredi - уреди | uredi izvor]

Pučevi su imali značajne posljedice za Fidži. Ujedinjene nacije su odmah osudile puč i odbile priznati vojnu vladu, zahtijevajući vraćanje legalno izabrane vlade Timocija Bavadre. Commonwealth je odgovorio tako što je izbacio Fidži iz organizacije. Ekonomske posljedice bile su također značajne tokom 1987. i 1988. godine,[11] a došlo je i do opadanja prihoda od turizma i proizvodnje šećera.[12]

Godine 1990. godine donesen je novi Ustav, koji je bio izrazito diskriminatoran te je etničkim Fidžijcima garantirao mjesta predsjednika i premijera, zajedno s dvije trećine mjesta u Senatu i značajnu većinu u Predstavničkom domu, nauštrb svih drugih etničkih skupina. Disktiminatorne odredbe uklonjene su iz ustava tokom 1997. godine, kada je donesen novi Ustav Fidžija.

Pučevi su doveli i do značajnog iseljavanja Indofidžijaca, posebice školovanih radnika,{{sfn|Knapman|1990|p=74} što je tu skupinu dovelo do statusa manjine do 1994. godine. Iako su posljedice pučeva bile značajne, Fidži se početkom XXI. vijeka postepeno počeo oporavljati od tih posljedica.

Reference[uredi - уреди | uredi izvor]

Literatura[uredi - уреди | uredi izvor]

Vanjske veze[uredi - уреди | uredi izvor]