Kamisese Mara

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na navigaciju Idi na pretragu
Kamisese Mara
Kamisese Mara


Mandat
20. rujna 1967. – 10. listopada 1970.
Prethodnik inauguracijski nositelj
Nasljednik on sam, kao premijer

Mandat
10. listopada 1970. – 13. travnja 1987.
Prethodnik  on sam, kao glavni ministar
Nasljednik Timoci Bavadra

Mandat
5. prosinca 1987. – 2. lipnja 1992.
Predsjednik Penaia Ganilau
Prethodnik  Timoci Bavadra
Nasljednik Sitiveni Rabuka

Predsjednik Fidžija
(vršitelj dužnosti)
Mandat
16. prosinca 1993. – 18. siječnja 1994.
Prethodnik  Penaia Ganilau
Nasljednik on sam

Mandat
18. siječnja 1994. – 29. svibnja 2000.
Prethodnik  Penaia Ganilau
Nasljednik Frank Bainimarama (v.d.)

Rođenje 6. svibnja 1920.
Fidži Lomaloma, Fidži
Smrt 18. travnja 2004.
Fidži Suva, Fidži
Politička stranka Stranka saveza
Supruga Lala Mara

Ratu Sir Kamisese Kapaiwai Tuimacilai Uluilakeba Mara, CF, GCMG, KBE (Lomaloma, 6. svibnja 1920.Suva, 18. travnja 2004.) bio je fidžijski političar koji se danas smatra "ocem" moderne države Fidži. Mara je bio jedna od ključnih figura u turbulentnom periodu fidžijske historije u kojem je bivša britanska kolonija dobivala svoju nezavisnost. Od 1967. do 1970. godine bio je glavni ministar u kolonijalnoj egzekutivi, da bi po sticanju nezavisnosti postao prvi premijer nezavisnog Fidžija. U jeku kaosa koji je nastao nakon državnih udara iz 1987. godine, Mara, koji je ranije bio izgubio izbore, vraćen je u aktivnu politiku te je do 1992. godine vodio privremenu administraciju, opet kao premijer. Od 1992. godine je služio kao potpredsjednik Fidžija, s tim da je predsjednik Penaia Ganilau zbog lošeg zdravlja većinu svojih ovlasti prepustio upravo Mari. Dvije godine kasnije, Mara je postao predsjednik Fidžija, što je pozicija na kojoj je ostao do turbulentnog svibnja 2000. godine, kada je usred puča podnio ostavku, navodno pod prisilom.

Mara se rodio 1920. godine u plemićkoj obitelji u Lomalomi; njegov je otac, Tevita Uluilakeba III, bio nasljedni ratu otočja Lau, tako da je Mara naslijedio tu titulu po očevoj smrti. Nakon osnovne škole na Fidžiju, nastavio je sa školovanjem na Novom Zelandu, gdje se 1942. godine započeo studij medicine na Univerzitetu u Otagu u Dunedinu. Od medicine je odustao 1945. godine, nakon što ga je njegov ujak, ratu Lala Sukuna, poslao na studij povijesti na Wadham College u Oxfordu, želeći da Mara u budućnosti bude utjecajni fidžijski državnik. Magistrirao je 1949. godine, nakon čega se vratio na Fidži i uključio u politiku; godine 1961. nakratko se vratio u Ujedinjeno Kraljevstvo na postdiplomski studij ekonomije u Londonu, kojeg je završio naredne godine. Po povratku na Fidži, oženio se s Litijom Tuisawau, također plemkinjom i nasljednom poglavicom, s kojom je bio u braku sve do svoje smrti; imali su tri sina i pet kćerki.

Karijeru je započeo kao državni službenik, da bi 1959. godine postao član Izvršnog vijeća. Od 1964. godine je bio član i Velikog vijeća poglavica, a iste godine osnovao je i multietničku Stranku saveza, koja će u jeku rasprava o fidžijskoj nezavisnosti postati najmoćnija politička stranka u zemlji. Nakon izbora 1967. godine, Mara je postao prvi glavni ministar Fidžija u kolonijalnoj administraciji, koja je postepeno izgrađivala institucije s namjerom da Fidžiju da samostalnost. Nakon niza pregovora s indofidžijskim predstavnicima, Mara je 1970. godine Londonu predstavio plan za nezavisnost, koji je rezultirao ukidanjem kolonijalne uprave 10. listopada 1970. godine i uspostavom nezavisnosti pod statusom dominiona.

Po uspostavi nezavisnosti, funkcija glavnog ministra preimenovana je u onu premijera, s tim da je Mara zadržao identične ovlasti koje je imao i ranije. Mara je više-manje uspješno održavao većinu u Parlamentu sve do 1987. godine, kada ga je koalicija predvođena Timocijem Bavadrom porazila na izborima. Međutim, njegovo umirovljenje nije trajalo dugo. Nedugo nakon izbora, vojska je izvela dva državna udara i bacila zemlju u ekonomski i društveni kaos, tako da je Mara već u prosincu 1987. godine pozvan da vodi privremenu vladu koja je za cilj imala obnovu države i njezina međunarodnog statusa. Nakon pet godina, Mara je prepustio vladu izabranom premijeru i bivšem pučistu, Sitiveniju Rabuki. Nakon pučeva iz 1987. godine, Fidži je raskinuo sve veze s Britanijom i postao republika na čelu s predsjednikom i dva potpredsjednika, koja je biralo Veliko vijeće poglavica. Nedugo nakon što se povukao s mjesta premijera, Mara je izabran za jednog od dva potpredsjednika, s tim da je ubrzo, faktički, preuzeo predsjedništvo jer je predsjednik Penaia Ganilau bio izrazito slabog zdravlja i nesposoban obnašati svoje dužnosti. Kada je Ganilau umro 1993. godine, Mara je i službeno postao predsjednik Fidžija. Iako je predsjednička funkcija bila više počasne prirode, predsjednik je imao značajne rezervne ovlasti, koje je mogao koristiti u stanju krize.

Ta kriza došla je 19. svibnja 2000. godine, kada je George Speight izveo državni udar. Speight je s naoružanom pratnjom upao u zgradu Parlamenta i oteo premijera Mahendru Chaudhryja, nekoliko ministara i veći broj zastupnika. Speight se proglasio premijerom te je zahtijevao od Mare da odstupi. Mara je odbio pregovarati s pučistima te je odlučio raspustiti svrgnutu vladu i aktivirati rezervne ovlasti, preuzevši tako izvršnu vlast u državi. Međutim, njegov je plan propao i njegov je čin doživljen kao "puč unutar puča". Dana 28. svibnja, dok je bio na brodu Kiro, Mari je prišla nekolicina bivših i sadašnjih vojnih te policijskih službenika, naredivši mu da suspendira Ustav, što je on odbio. Skupina mu je tada naredila, a moguće ga i prisilila da podnese ostavku, nakon čega je osamdesetogodišnji predsjednik odveden na svoj rodni otok, Lakebu. Pučisti su u srpnju imenovali potpredsjednika Josefu Iloila za predsjednika, međutim nakon smirivanja puča, Vrhovni sud Fidžija je u studenom proglasio smjenu predsjednika neustavnom te je formalno vratio Maru na mjesto predsjednika. Ipak, želeći poštedjeti državu nove ustavne krize, Mara je odbio vratiti se te je podnio ostavku, koja je retroaktivno važila od 29. svibnja 2000. godine.

Iako se povukao iz aktivne politike nakon puča, Mara je i dalje zadržao velik ugled i utjecaj, te je djelovao u sklopu Velikog vijeća poglavica. Krajem 2001. godine, Mara je doživio moždani udar dok je s prijateljima bio u posjetu Port Vili, na Vanuatuu. Preminuo je 18. travnja 2004. godine u Suvi od komplikacija uzrokovanih ranijim moždanim udarom. Dobio je državnički sprovod koji je trajao čak tri dana, a tokom kojega je oko 200,000 ljudi, što je gotovo četvrtina fidžijske populacije, došlo izraziti počast bivšem predsjedniku.

Vanjske veze[uredi - уреди | uredi izvor]