Dijalog Spasitelja
| Dijalog Spasitelja | |
|---|---|
| |
| Nastanak | 2. vek ili kraj 1. veka |
| Mesto | |
| Jezik | koptski jezik, verovatno prevod sa grčkog |
| Pripisano | |
| Izvori | |
| Rukopisi | jedini spis u kodeksu III knjižnice Nag Hamadi |
| Auditorij | rani hrišćani |
| Tematika | razgovor uskrslog Isusa sa Judom, Marijom i Matejom |
Dijalog Spasitelja (lat. Dialogus Salvatoris) je ranohrišćanski apokrifni spis iz 2. vijeka, otkriven u 20. vijeku okviru knjižnice Nag Hamadi.
Radnja se sastoji u razgovoru uskrslog Isusa i učenika. Autor djela se ne navodi u tekstu. Mnoge Isusove izreke imaju paralele u Evanđeljima po Mateju, Luki i Ivanu, a osobito u Tominom evanđelju. Malo je vjerojatno da je autor ovoga djela išta preuzeo iz navedenih spisa; prije je riječ o neovisnim paralelama s izrekama koje nalazimo u Tominom evanđelju i Evanđelju po Ivanu.[1]
Unatoč izrazito gnostičkom opisu iskustva krštenja, Dijalog Spasitelja ne bi se mogao shvatiti kao običan proizvod gnostičke teologije; on prije nalikuje Evanđelje po Ivanu, po nastojanju da nanovo protumači Isusove izreke u kontekstu gnostičke misli.[1]
Povest[uredi | uredi kod]
Spis je sačuvan samo u jednom, ponešto fragmentarnom rukopisu, iz Nag Hamadi zbirke. Dijalog Spasitelja se ne spominje ni u jednom antičkom izvoru, pa nema vanjskih potvrda datuma njegovog nastanka. Dijelovi spisa se razlikuju u stilu i sadržaju te se pretpostavlja da je riječ o knjizi zapisa iz različitih razvojnih stupnjeva kršćanstva. Na osnovu podudarnosti između autorovog shvaćanja krštenja, i deutero-pavlinskih poslanica, dalo bi se zaključiti da je djelo izvorno nastalo na grčkom jeziku na prijelazu između prvog i drugog stoljeća, dok je u postojećem obliku sastavljeno u 2. vijeku.[1]
U nekim slučajevima je razvoj Isusovih izreka teološki manje kompleksan nego u paralelama iz Evanđelja po Ivanu, što ide u prilog datiranju izvornog teksta prije kraja 1. vijeka.[1]
Sadržaj[uredi | uredi kod]
Veći deo sadržaja čini razgovor uskrslog "Spasitelja" ili "Gospodina" (uobičajene titule za Isusa), sa učenicima Judom, Marijom i Matejom.
Prema Dijalogu Spasiteljevom, Isus upozorava svoje učenike »da se mole na mestu gde nema žene«, i »da unište dela ženskosti...« [2] Ta je tema, neprekidnost ženskoga djela, odnosno produženje ljudske vrste putem rađanja, istaknuta u posljednjem dijelu dijaloga. U svim ovim slučajevima meta nije žena nego sila seksualnosti. Tako Marija Magdalena, zajedno sa Judom i Matejom, odbacuje »dela ženskosti« — što očigledno znači polni snošaj i razmnožavanje. [3] Neki autori tumače da "uništenje djela ženskosti" ne govori o seksualnoj askezi, već o tajnom rođenju kroz onoga "koji dolazi od Oca". [1]
O ulozi žene u procesu spasenja se govori eksplicitnije nego u većini drugih ranokršćanskih djela (bliske paralele nalazimo u Evanđelju po Egipćanima), a Marija se visoko cijeni kao »žena koja je spoznala sve« (139,11-13).[1]
"Mjesto istine" nije određeno u smislu postojanja onkraj zemaljskoga, već kao mjesto gdje Gospodin jest. Kad Matej traži od Isusa da mu pokaže »mesto života«, on odgovara: »Svaki (od vas) koji je spoznao sebe video ju je.«[4] Ova izreka, koja takođe ima paralele u Evanđelju po Tomi, upućuje učenike na njih same, na samootkrivanje.[3]
Kritika teksta[uredi | uredi kod]
Proučavaoci predpostavljaju da je razgovor Isusa i učenika bio sadržaj izvornog spisa. Ovaj izvorni tekst sačuvan je u sljedećim dijelovima: 124,23-127,19; 128,23-129,16; 131,19-133,21(?); 137,3-146,20, i čini oko 65% postojećeg teksta.[1]
Originalnom dijalogu je dodano i nekoliko drugih tradicionalnih zapisa:
- fragmenti mita o stvaranju (127,19-131,18), koji se temelji na Post 1-2. Mit kazuje kako je voda, izvorno odvojena od zemlje zidom vatre, učinila svijet plodnim. U 128,1-129,12, autor prekida pripovijest o ovom mitu da bi protumačio pojam duha.
- kozmološki popis mudrosti (133,23-134,24). Autor dodaje komentare o korijenu zla i o krštenju.
- apokaliptična vizija čiji su fragmenti još prepoznatljivi u 134,24-137,2. Vizija, koja se odigrava na visokoj planini s koje se vidi čitavo nebo i zemlja, izvorno je govorila o spasenju duše i njezinom ustoličenju pred Bogom u novome ruhu. Taj proces objašnjava anđeoska figura imenom "Sin Čovječji", naziv koji se u Dijalogu Spasitelja niti jednom ne upotrebljava za Isusa.
- uvodni pasus (120,2-124,22) koji sadrži ohrabrenje, molitvu zahvale, te raspravu o prolasku duše kroz nebeske moći.[1]
Analiza[uredi | uredi kod]
Kratke dijaloške forme između Isusa i učenika se podudaraju s onima iz Evanđelja po Ivanu.
Uvodni pasus, koji je vjerojatno dodao posljednji urednik ove zbirke zapisa, rabi afirmirani kršćanski soteriološki rječnik, uz aluzije na Pavlove poslanice; krštenje je shvaćeno na isti način kao u Ef 2, 1-6 i Kol 3, 1-4; oni koji su kršteni već su prošli kroz smrt u život. Također sadrži i referencu na Evanđelje po Ivanu (Iv 1,18)
Isusova izreka o traženju, pronalaženju, čuđenju, vladavini i počivanju, koja ima paralele u Evanđelju po Tomi, predstavlja svojevrsni eshatološki raspored koji se razrađuje u dijalozima ovog spisa. Učenici su tražili, našli i zadivili se, no njihova vladavina i spokoj doći će kasnije. U sadašnjem trenutku oni još nose breme puti, odnosno "djela ženskosti".
Saopćenja uskrsnulog Isusa o kozmološkim pitanjima su srodna s prve tri knjige Pistis Sophia.[5]
Izvori[uredi | uredi kod]
- ↑ 1,0 1,1 1,2 1,3 1,4 1,5 1,6 1,7 Izvorni koptski tekstovi Arhivirano 2013-10-31 na Wayback Machine-u (Dijalog Spasitelja, uvod: Helmut Koestler i Elaine H. Pagels)
- ↑ Dijalog Spasiteljev 144.16—20, u: NHL 237.
- ↑ 3,0 3,1 Elejn Pejgels - Gnostička evanđelja (scribd)
- ↑ Dijalog Spasiteljev 132.15—16, u: NHL 233.
- ↑ Tomislav J. Šagi-Bunić - Povijest kršćanske literature (svezak I) (scribd)
Vidi još[uredi | uredi kod]
Vanjske veze[uredi | uredi kod]
- (en) Dialogue of the Saviour (gnosis.org)
- (en) Dialogue of the Saviour (early christian writings)
- (sh) Izvorni koptski tekstovi Arhivirano 2013-10-31 na Wayback Machine-u