Dijalog Spasitelja

Izvor: Wikipedia
Dijalog Spasitelja
Dialogue of the Savior.jpg
Nastanak 2. vek ili kraj 1. veka
Mesto
Jezik koptski jezik, verovatno prevod sa grčkog
Pripisano
Izvori
Rukopisi jedini spis u kodeksu III knjižnice Nag Hamadi
Auditorij rani hrišćani
Tematika razgovor uskrslog Isusa sa Judom, Marijom i Matejom

Dijalog Spasitelja (lat. Dialogus Salvatoris) je ranohrišćanski apokrifni spis iz 2. vijeka, otkriven u 20. vijeku okviru knjižnice Nag Hamadi.

Radnja se sastoji u razgovoru uskrslog Isusa i učenika. Autor djela se ne navodi u tekstu. Mnoge Isusove izreke imaju paralele u Evanđeljima po Mateju, Luki i Ivanu, a osobito u Tominom evanđelju. Malo je vjerojatno da je autor ovoga djela išta preuzeo iz navedenih spisa; prije je riječ o ne­ovisnim paralelama s izrekama koje nalazimo u Tominom evanđelju i Evanđe­lju po Ivanu.[1]

Unatoč izrazito gnostičkom opisu iskustva krštenja, Dijalog Spasitelja ne bi se mogao shvatiti kao običan proizvod gnostičke teologije; on prije nalikuje Evanđelje po Ivanu, po nastojanju da nanovo protumači Isusove izreke u kontekstu gnostičke misli.[1]

Povest[uredi - уреди]

Spis je sačuvan samo u jednom, ponešto fragmentarnom rukopisu, iz Nag Hamadi zbirke. Dijalog Spasitelja se ne spominje ni u jednom antičkom izvoru, pa nema vanjskih potvrda datuma njegovog nastanka. Dijelovi spisa se razlikuju u stilu i sadržaju te se pretpostavlja da je riječ o knjizi za­pisa iz različitih razvojnih stupnjeva kršćanstva. Na osnovu podudarnosti između autorovog shvaćanja krštenja, i deutero-pavlinskih poslanica, dalo bi se zaključiti da je djelo izvorno nastalo na grčkom jeziku na prijelazu između prvog i drugog stoljeća, dok je u postojećem obliku sastavljeno u 2. vijeku.[1]

U nekim slučajevima je razvoj Isusovih izreka teološki manje kompleksan nego u paralelama iz Evanđelja po Ivanu, što ide u prilog datiranju izvornog teksta prije kraja 1. vijeka.[1]

Sadržaj[uredi - уреди]

Veći deo sadržaja čini razgovor uskrslog "Spasitelja" ili "Gospodina" (uobičajene titule za Isusa), sa učenicima Judom, Marijom i Matejom.

Prema Dijalogu Spasiteljevom, Isus upozorava svoje učenike »da se mole na mestu gde nema žene«, i »da unište dela ženskosti...« [2] Ta je tema, neprekidnost ženskoga djela, odnosno produženje ljudske vrste putem rađanja, istaknuta u posljednjem dijelu di­jaloga. U svim ovim slučajevima meta nije žena nego sila seksualnosti. Tako Marija Magdalena, zajedno sa Judom i Matejom, odbacuje »dela ženskosti« — što očigledno znači polni snošaj i razmnožavanje. [3] Neki autori tumače da "uništenje djela ženskosti" ne govori o seksualnoj askezi, već o tajnom rođenju kroz onoga "koji dola­zi od Oca". [1]

O ulozi žene u procesu spasenja se govori eksplicitnije nego u veći­ni drugih ranokršćanskih djela (bliske paralele nalazimo u Evanđelju po Egipćanima), a Marija se visoko cijeni kao »žena koja je spoznala sve« (139,11-13).[1]

"Mjesto istine" nije određeno u smislu postoja­nja onkraj zemaljskoga, već kao mjesto gdje Gospodin jest. Kad Matej traži od Isusa da mu pokaže »mesto života«, on odgovara: »Svaki (od vas) koji je spoznao sebe video ju je[4] Ova izreka, koja takođe ima paralele u Evanđelju po Tomi, upućuje učenike na njih same, na samootkrivanje.[3]

Kritika teksta[uredi - уреди]

Proučavaoci predpostavljaju da je razgovor Isusa i učenika bio sadržaj izvornog spisa. Ovaj izvorni tekst sačuvan je u sljedećim dijelovima: 124,23-127,19; 128,23-129,16; 131,19-133,21(?); 137,3-146,20, i čini oko 65% postojećeg teksta.[1]

Originalnom dijalogu je dodano i nekoliko drugih tra­dicionalnih zapisa:

  • fragmenti mita o stvaranju (127,19-131,18), koji se temelji na Post 1-2. Mit kazuje kako je voda, izvorno odvojena od zemlje zidom vatre, učinila svijet plodnim. U 128,1-129,12, autor prekida pripovijest o ovom mitu da bi protu­mačio pojam duha.
  • kozmološki popis mudrosti (133,23-134,24). Autor dodaje ko­mentare o korijenu zla i o krštenju.
  • apokaliptična vizija čiji su fragmenti još prepo­znatljivi u 134,24-137,2. Vizija, koja se odigrava na visokoj planini s koje se vidi čita­vo nebo i zemlja, izvorno je govorila o spasenju duše i njezinom ustoličenju pred Bo­gom u novome ruhu. Taj proces objašnjava anđeoska figura imenom "Sin Čovječji", naziv koji se u Dijalogu Spasitelja niti jednom ne upotrebljava za Isusa.
  • uvodni pasus (120,2-124,22) koji sadrži ohrabrenje, molitvu zahvale, te raspravu o prolasku du­še kroz nebeske moći.[1]

Analiza[uredi - уреди]

Kratke dijaloške forme između Isusa i učenika se podudaraju s onima iz Evanđelja po Ivanu.

Uvodni pasus, koji je vjerojatno dodao posljednji urednik ove zbirke zapisa, rabi afirmirani kršćanski soteriološki rječnik, uz aluzije na Pavlove poslanice; krštenje je shvaćeno na isti na­čin kao u Ef 2, 1-6 i Kol 3, 1-4; oni koji su kršteni već su prošli kroz smrt u ži­vot. Također sadrži i referencu na Evanđelje po Ivanu (Iv 1,18)

Isusova izreka o traženju, pronalaženju, čuđenju, vladavini i počivanju, koja ima paralele u Evanđelju po Tomi, predstavlja svojevrsni eshatološki raspored koji se razrađu­je u dijalozima ovog spisa. Učenici su tražili, našli i zadivili se, no njihova vladavina i spokoj doći će kasnije. U sadašnjem trenutku oni još nose breme puti, odnosno "djela ženskosti".

Saopćenja uskrsnulog Isusa o kozmološkim pitanjima su srodna s prve tri knjige Pistis Sophia.[5]

Izvori[uredi - уреди]

  1. 1.0 1.1 1.2 1.3 1.4 1.5 1.6 1.7 Izvorni koptski tekstovi (Dijalog Spasitelja, uvod: Helmut Koestler i Elaine H. Pagels)
  2. Dijalog Spasiteljev 144.16—20, u: NHL 237.
  3. 3.0 3.1 Elejn Pejgels - Gnostička evanđelja (scribd)
  4. Dijalog Spasiteljev 132.15—16, u: NHL 233.
  5. Tomislav J. Šagi-Bunić - Povijest kršćanske literature (svezak I) (scribd)

Vidi još[uredi - уреди]

Vanjske veze[uredi - уреди]