Dijalog Spasitelja

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Dijalog Spasitelja
Dialogue of the Savior.jpg
Nastanak 2. vek ili kraj 1. veka
Mesto
Jezik koptski jezik, verovatno prevod sa grčkog
Pripisano
Izvori
Rukopisi jedini spis u kodeksu III knjižnice Nag Hamadi
Auditorij rani hrišćani
Tematika razgovor uskrslog Isusa sa Judom, Marijom i Matejom

Dijalog Spasitelja (lat. Dialogus Salvatoris) je ranohrišćanski apokrifni spis iz 2. vijeka, otkriven u 20. vijeku okviru knjižnice Nag Hamadi.

Radnja se sastoji u razgovoru uskrslog Isusa i učenika. Autor djela se ne navodi u tekstu. Mnoge Isusove izreke imaju paralele u Evanđeljima po Mateju, Luki i Ivanu, a osobito u Tominom evanđelju. Malo je vjerojatno da je autor ovoga djela išta preuzeo iz navedenih spisa; prije je riječ o ne­ovisnim paralelama s izrekama koje nalazimo u Tominom evanđelju i Evanđe­lju po Ivanu.[1]

Unatoč izrazito gnostičkom opisu iskustva krštenja, Dijalog Spasitelja ne bi se mogao shvatiti kao običan proizvod gnostičke teologije; on prije nalikuje Evanđelje po Ivanu, po nastojanju da nanovo protumači Isusove izreke u kontekstu gnostičke misli.[1]

Povest[uredi - уреди | uredi izvor]

Spis je sačuvan samo u jednom, ponešto fragmentarnom rukopisu, iz Nag Hamadi zbirke. Dijalog Spasitelja se ne spominje ni u jednom antičkom izvoru, pa nema vanjskih potvrda datuma njegovog nastanka. Dijelovi spisa se razlikuju u stilu i sadržaju te se pretpostavlja da je riječ o knjizi za­pisa iz različitih razvojnih stupnjeva kršćanstva. Na osnovu podudarnosti između autorovog shvaćanja krštenja, i deutero-pavlinskih poslanica, dalo bi se zaključiti da je djelo izvorno nastalo na grčkom jeziku na prijelazu između prvog i drugog stoljeća, dok je u postojećem obliku sastavljeno u 2. vijeku.[1]

U nekim slučajevima je razvoj Isusovih izreka teološki manje kompleksan nego u paralelama iz Evanđelja po Ivanu, što ide u prilog datiranju izvornog teksta prije kraja 1. vijeka.[1]

Sadržaj[uredi - уреди | uredi izvor]

Veći deo sadržaja čini razgovor uskrslog "Spasitelja" ili "Gospodina" (uobičajene titule za Isusa), sa učenicima Judom, Marijom i Matejom.

Prema Dijalogu Spasiteljevom, Isus upozorava svoje učenike »da se mole na mestu gde nema žene«, i »da unište dela ženskosti...« [2] Ta je tema, neprekidnost ženskoga djela, odnosno produženje ljudske vrste putem rađanja, istaknuta u posljednjem dijelu di­jaloga. U svim ovim slučajevima meta nije žena nego sila seksualnosti. Tako Marija Magdalena, zajedno sa Judom i Matejom, odbacuje »dela ženskosti« — što očigledno znači polni snošaj i razmnožavanje. [3] Neki autori tumače da "uništenje djela ženskosti" ne govori o seksualnoj askezi, već o tajnom rođenju kroz onoga "koji dola­zi od Oca". [1]

O ulozi žene u procesu spasenja se govori eksplicitnije nego u veći­ni drugih ranokršćanskih djela (bliske paralele nalazimo u Evanđelju po Egipćanima), a Marija se visoko cijeni kao »žena koja je spoznala sve« (139,11-13).[1]

"Mjesto istine" nije određeno u smislu postoja­nja onkraj zemaljskoga, već kao mjesto gdje Gospodin jest. Kad Matej traži od Isusa da mu pokaže »mesto života«, on odgovara: »Svaki (od vas) koji je spoznao sebe video ju je[4] Ova izreka, koja takođe ima paralele u Evanđelju po Tomi, upućuje učenike na njih same, na samootkrivanje.[3]

Kritika teksta[uredi - уреди | uredi izvor]

Proučavaoci predpostavljaju da je razgovor Isusa i učenika bio sadržaj izvornog spisa. Ovaj izvorni tekst sačuvan je u sljedećim dijelovima: 124,23-127,19; 128,23-129,16; 131,19-133,21(?); 137,3-146,20, i čini oko 65% postojećeg teksta.[1]

Originalnom dijalogu je dodano i nekoliko drugih tra­dicionalnih zapisa:

  • fragmenti mita o stvaranju (127,19-131,18), koji se temelji na Post 1-2. Mit kazuje kako je voda, izvorno odvojena od zemlje zidom vatre, učinila svijet plodnim. U 128,1-129,12, autor prekida pripovijest o ovom mitu da bi protu­mačio pojam duha.
  • kozmološki popis mudrosti (133,23-134,24). Autor dodaje ko­mentare o korijenu zla i o krštenju.
  • apokaliptična vizija čiji su fragmenti još prepo­znatljivi u 134,24-137,2. Vizija, koja se odigrava na visokoj planini s koje se vidi čita­vo nebo i zemlja, izvorno je govorila o spasenju duše i njezinom ustoličenju pred Bo­gom u novome ruhu. Taj proces objašnjava anđeoska figura imenom "Sin Čovječji", naziv koji se u Dijalogu Spasitelja niti jednom ne upotrebljava za Isusa.
  • uvodni pasus (120,2-124,22) koji sadrži ohrabrenje, molitvu zahvale, te raspravu o prolasku du­še kroz nebeske moći.[1]

Analiza[uredi - уреди | uredi izvor]

Kratke dijaloške forme između Isusa i učenika se podudaraju s onima iz Evanđelja po Ivanu.

Uvodni pasus, koji je vjerojatno dodao posljednji urednik ove zbirke zapisa, rabi afirmirani kršćanski soteriološki rječnik, uz aluzije na Pavlove poslanice; krštenje je shvaćeno na isti na­čin kao u Ef 2, 1-6 i Kol 3, 1-4; oni koji su kršteni već su prošli kroz smrt u ži­vot. Također sadrži i referencu na Evanđelje po Ivanu (Iv 1,18)

Isusova izreka o traženju, pronalaženju, čuđenju, vladavini i počivanju, koja ima paralele u Evanđelju po Tomi, predstavlja svojevrsni eshatološki raspored koji se razrađu­je u dijalozima ovog spisa. Učenici su tražili, našli i zadivili se, no njihova vladavina i spokoj doći će kasnije. U sadašnjem trenutku oni još nose breme puti, odnosno "djela ženskosti".

Saopćenja uskrsnulog Isusa o kozmološkim pitanjima su srodna s prve tri knjige Pistis Sophia.[5]

Izvori[uredi - уреди | uredi izvor]

  1. 1.0 1.1 1.2 1.3 1.4 1.5 1.6 1.7 Izvorni koptski tekstovi (Dijalog Spasitelja, uvod: Helmut Koestler i Elaine H. Pagels)
  2. Dijalog Spasiteljev 144.16—20, u: NHL 237.
  3. 3.0 3.1 Elejn Pejgels - Gnostička evanđelja (scribd)
  4. Dijalog Spasiteljev 132.15—16, u: NHL 233.
  5. Tomislav J. Šagi-Bunić - Povijest kršćanske literature (svezak I) (scribd)

Vidi još[uredi - уреди | uredi izvor]

Vanjske veze[uredi - уреди | uredi izvor]