Pistis Sofija

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na navigaciju Idi na pretragu

Pistis Sophia (gr. πίστις - „vera“, σοφία - „mudrost“, doslovno »Vera Mudrost«) je ranohrišćanski gnostički spis iz 3. vijeka.

Djelo je nastalo u Egiptu, po svoj prilici u krugu tzv. barbelo-gnostika.[1]

Povest[uredi - уреди | uredi izvor]

Ime »Pistis Sophia« dali su tekstu prvi izdavači g. 1851. (Schwartze i Petermann); tekst je pronađen u koptskom kodeksu Codex Askewianus, koji se nalazi u Brit. Mus. (Add. 5114). Kodeks potječe iz druge polovice 4. vijeka (C. Schmidt). Izvornik je morao biti napisan na grčkom jeziku.[1]

Kasnije je djelo otkriveno i u okviru knjižnice Nag Hamadi 1945.

Sadržaj[uredi - уреди | uredi izvor]

Cijeli je rukopis razdijeljen na četiri knjige: četvrta knjiga sadrži Isusove razgovore s učenicima odmah poslije uskrsnuća, a prve tri donose razgovore, čini se, iz 11. godine poslije uskrsnuća; zastupa se da je Isus 11 godina poslije uskrsnuća održavao veze s učenicima.[1] Glavni su Isusovi sugovornici Ivan i Marija Magdalena. Prve tri knjige govore o sudbini, padu i otkupljenju duhovnog bića nazvanog Pistis Sophia, koje je iz 13. eona palo u materiju, odakle ga Isus spasava i odvodi na njegovo pravo mjesto, među 24 Nevidljiva; četvrta knjiga, kao zasebna cjelina, govori o sudbini duše poslije smrti i o misterijima pomoću kojih će ona izbjeći arhontima.[1]

Pistis Sofia sadrži i raspravu između Petra i Marije Magdalene. Petar se žali da Marija dominira razgovorom s Isusom i istiskuje zakonit prioritet Petra i apostola.[2] On podstiče Isusa da je ućutka, ali biva prekoren. Kasnije, Marija priznaje Isusu da se jedva usuđuje da govori s njim slobodno zbog Petra:

Wikiquote „Petar čini da oklevam; plašim ga se zato što on mrzi ženski rod. [3]
()

Isus odgovara da koga god Duh nadahnjuje, božanski je određen da govori, bilo da je muškarac ili žena.[2]

Kritika teksta[uredi - уреди | uredi izvor]

Koestlin je g. 1854. zaključio da je riječ o dva različita spisa. Cijeli je rukopis razdijeljen na četiri knjige: prve tri tvore jedno djelo, a četvrta drugo. Za prvo djelo može se iz rukopisa izvući naslov »Knjige Spasiteljeve« (Teucha tou soteros), a drugo nema naslova. Kritika misli da je drugo djelo (tj. četvrta knjiga) po postanku ranije (iz prve polovice III st.), a prvo kasnije (iz druge polovice III st.).[1]

Izvori[uredi - уреди | uredi izvor]

Vidi još[uredi - уреди | uredi izvor]

Vanjske veze[uredi - уреди | uredi izvor]